Postoje samo dvije stvari koje beskonačno traju, jedna je rak, a druga kolektivni ugovori – tako je ministar rada Mirando Mrsić na sjednici Vlade objasnio potrebu dokidanja beskonačnog trajanja kolektivnih ugovora. Mrsić je vrhunski liječenik i sigurno se u maligne bolesti sjajno razumije. Ali u politici slabo se snalazi. Jer samo bi politički apsolutno nepismena osoba kolektivne ugovore usporedila s bolešću, i to tako teškom i pogibeljnom kao što je kancer.

Skandalozno je da ministar, na sjednici Vlade, a bez reakcije bilo koga iz njenog sastava, kolektivne ugovore implicite proglasi bolešću. Kolektivni ugovori, rezultat pregovaranja između poslodavaca i sindikata, radnicima osiguravaju određenu razinu prava. Oni su civilizacijska tekovina, a ne relikt prošlosti. Naravno, da je u svakom trenutku, a pogotovo s obzirom na dubinu ekonomske krize, moguće pokrenuti njihovo preispitivanje. Naravno, da su ugovori s faktički neograničenim rokom trajanja postali neodrživi.

Ali, problematična je i zabrinjavajuća retorika kojom Vlada i njeni ministri objašnjavaju potrebu operacije prilagođavanja kolektivnih ugovora aktualnoj situaciji. Intonacija im je često proturadnička. Čemu je najbolji primjer usporedba kolektivnih ugovora s rakom. I laicima je poznato kakva je terapija u slučaju malignih bolesti: karcinom se operira, kirurški odstranjuje, što bi značilo da i kolektivne ugovore treba potpuno ekstrahirati. Nevjerojatno da Mrsić, na funkciji ministra rada, daje izjave koje su zapravo antiradničke. Jednako je nevjerojatno da njegova stranka, imenom socijaldemokratska, ne vidi u tome nikakav problem.