Ustavne su promjene ponovno jedna od raspravnih tema – za politički zainteresirane, dakako. Česte kritike političkih outsidera da se time zamagljuju realni problemi društva u mnogome promašuju naprosto stoga što je krug politički zainteresiranih u Hrvatskoj izrazito malen. Činjenica, dakle, da se politička klasa bavi jednim (realno odista drugorazrednim) problemom ne utječe bitno na društvo, ali ga – još više – otuđuje od političke zajednice.

Sve je počelo nepojmljivo nesuvislom reakcijom vlade na najavu njemačke policije da će koristiti evropski uhidbeni nalog kako bi se domogla Josipa Perkovića, osumnjičenoga za ubojstvo Stjepana Đurekovića, izvršeno prije trideset godina. BKA je pritom pokazao čudnu naivnost (ako je doista o tomu riječ) najavivši svoj potez nekoliko dana prije pristupanja Hrvatske EU, za razliku od DORH-a koji je mirno sačekao 1. srpnja, pa tek potom najavio postupke za 'osiguranje nazočnosti' Hernadija u Hrvatskoj. Perković je, zna se, radio i za UDBU i SIS, te imao 'privilegirane' odnose sa Stankom Stojčevićem i Franjom Tuđmanom (kao i sa Šuškom i Mesićem), pa je Milanović sa svojim mladoturcima mogao (i, dapače, trebao) ostati na prvoj rečenici svoje prve reakcije: 'To nije naš problem!'. No, iza prve su rečenice (kao i obično) slijedile ostale, a premijer se je – na očigled javnosti – sve više gubio u bespućima obavještajne zbiljnosti.

Višak dezinformacija

Zbog nedostatka informacija (ili zbog viška dezinformacija), Milanović se prsimice bacio u izmjene zakona kojim je bilo prihvaćeno važenje evropskoga uhitbenog naloga. Ako je djelovao racionalno, moralo je to, očito, biti pod dvjema pretpostavkama – da je Perković kriv i da bi njegovo izručenje i procesuiranje u Njemačkoj oštetilo hrvatske interese. Kako sada stvari stoje, neće se ni moći mjerodavno ustanoviti krivica, a nacionalni su interesi u svakome slučaju oštećeni.

To oštećenje, dugoročno, i ne mora biti veliko; dapače unutar nacionalnoga korpusa odmak od uloge mlađega brata 'moćne Germanije' (pritom, dakako, nije riječ o kladionici) može imati i lječidbene učinke. Bio bi proglašen glupanom svatko tko bi hrvatskim nacionalistima (a i većini ostalih) prije godinu-dvije rekao kako će hrvatske interese u EU braniti Francuzi i Englezi (koje 'pravi Hrvati' smatraju arhi-neprijateljima), a da će Nijemci tek posljednji, uz velik broj primjedbi, prihvatiti hrvatsko članstvo. Nedolazak prve evropske dame na turbo-euro-folk svečanost u Zagrebu utoliko nije bio tek reakcija na gluposti s promjenom zakona u zadnji čas, nego i nastavak drukčije njemačke politike spram Hrvatske.

Poslušni štreberi u panici

No, hrvatski su interesi kao nove članice EU nedvojbeno oštećeni. Ako je vlast već odlučila u Bruxellesu igrati ulogu poslušnoga štrebera, te (za razliku od Grčke i Španjolske) oštetiti domaći turizam nametanjem viza u sezoni posjetiteljima iz Rusije, Ukrajine, Turske itd. – ovom izmjenom zakona pokazuje se ozbiljna panika. Kao i obično, ne pomaže pripovijedati o tomu da 'nema razloga za paniku' (ponajprije stoga što panika, prema definiciji, i jest stanje svijesti koje nastaje bez realnoga razloga).

Šteta je, dakle, učinjena, pa se zbrzano krenulo u damage control. U domaćem političkome postavu to je, izgleda, najlakše učiniti ustavnim promjenama. Uspije li naum većinske stranke, stanje će biti sljedeće: Perkovićev (i slične slučajeve) neće smjeti procesuirati sudovi 'naše nove evropske obitelji', ali hrvatski će to moći činiti. Nije vjerojatno da inicijatori ovih promjena zakona i Ustava doista vjeruje kako je hrvatsko pravosuđe bolje i objektivnije od, primjerice, njemačkoga (iako, čini se, njihova pripravljenost za suđenje Perkoviću i nije bila idealna). Vjerojatnije je da su – iz uvjerenja ili zbog pragmatičkih motiva – prihvatili u biti nacionalističku poziciju; našima samo naši suditi smiju!

Nacionalistički damage control dobro funkcionira i u ozbiljnijim državama, pa se i hrvatska vlast toga laća – u nedostatku suvislog izlaza iz samoskrivljene neprilike. U skladu s čitavom intencijom jest i novu inačica instant pomirbe dviju vodećih stranaka, što je već i proceduralni uvjet ustavnih promjena. Na žalost, iskustvo je pokazalo da se SDP i HDZ – nasuprot uobičajenim, najčešće politikantskim sukobljavanjima – mogu usuglasiti samo kada je riječ o eklatantnim glupostima. Najbolji je primjer njihov posljednji pokušaj dalekosežnoga konsensusa u povodu neodrživih ustavnih promjena kojima je pripadnicima etničkih manjina trebao biti zajamčen dodatni glas na izborima. Ustavni je sud srećom zaustavio ovaj pokušaj demokratske travestije, no povijest se, očito, ponavlja (karakteristično za one koji od nje nisu ništa naučili).

Trganje Ustava

Uza sve ostale (političke, moralne, ali i ustavne) probleme, novi će se pokušaj suglasja suočiti i s dodatnim zahtjevima za promjenu Ustava (kada već proces otpočinje). To, na žalost, zasigurno neće biti (dijelom već decenijama) nužne nomotehničke (i ne samo nomotehničke) promjene, osim, možda, u dijelu koji se tiče nemuštoga reguliranja pučke inicijative za raspisivanje referenduma. Vjerojatnije je da će se pojaviti i prijedlozi da se – škopeći aktualnu pučku inicijativu koja, zapravo, smeta objema strankama (premda ne jednako) – u Ustav ubaci i definicija braka kao zajednice prokreatorâ. Moguće je – iako malo vjerojatno - čak i to da se 'intimni neprijatelji' uspiju suglasiti o promjenama u načinu izbora predsjednika Republike (da se izbor izvodi u Saboru, uz kontrolu usuglašenih velikih igrača na političkoj sceni). Sve su to, dakako, mogući 'politički troškovi' nespretne inicijative koja bi vlastite taktičke greške rješavala ustavnim promjenama.

Jer, čak i ako pothvat s promjenama Ustava uspije, ako se, dakle, parlamentarna većina ustroji, a inicijatori pomire s procedurom (tj. odustanu od pokušaja svojevrsnih ustavnih promjena po hitnome postupku), ostaju ozbiljni problemi u budućem životu društva; Hrvatska bi imala ne samo lex Perković, nego i constitutio Perković (a to bi, prema svemu, odista bio atentat na Ustav). U realnosti bi to značilo ovlaštenje DORH-u da ispituje sva ubojstva koja su bila u zastari. Izgleda da se zaboravlja: samo ako DORH provede istragu, podigne optužnicu, sud ju prihvati i pravomoćno presudi da je riječ o 'politički motiviranome ubojstvu' bio bi doista zadovoljen smisao 'osam riječi' na kojima premijer insistira.

Ukidanje zastare?

Koliko bi teško bilo tako nešto dokazati, bjelodano je, ali to nije dostatan argument protiv rečenih promjena. Istražitelji i suci bi nailazili na nedostatak dokumentacije, na kontradiktorne izjave svjedoka i, konačno, na veoma vjerojatnu obranu osumnjičenika i/ili optuženika pritješnjenih eventualnim dokazima - da su zapravo ubijali zbog novca ili ljubomore, pa bi sve palo u vodu. S druge strane, moralno je teško braniti stajalište da je opravdana zastara za nekoga tko je ubio troje članova obitelji, ili nekoliko članova suparničke bande, nasuprot njezinu ukidanju za svako politički motivirano ubojstvo.

Politički je (pa i moralni) kontekst, dakako, jasan: želi se ponajprije osramotiti politički režim koji je zapovijedao ubojstva – no režimi koji su to činili dobrim su dijelom već odavno osramoćeni (osim kod dijela iracionalnih pristaša). Ne bi se, naime, radilo samo o dobro poznatim ubojstvima iz jugoslavenskih vremena – 'slučajevi' Paradžika i, možda, Krivokuće iz devedesetih na to jasno ukazuju (ubojstva Paradžika pritom je paradigmatičan primjer zato što je bila stvorena situacija u kojoj ljudi koji su zapravo pucali objektivno nisu krivi, jer ih je sustav doveo u poziciju da to čine uvjereni kako brane Zagreb od terorista).

Kada je već dotle došlo, jedinim se pravno, politički i, posebice, moralno opravdanim rješenjem čini ono najjednostavnije: naprosto ukinuti zastaru za (svako) umorstvo, kao, valjda ipak, najtežu povredu prava drugih. Takve odredbe imaju, primjerice, i Japan i Njemačka i Velika Britanija (i deseci drugih država). Time bi se, možda, izišlo iz političkih nesuvislosti, ali bi se, svakako, učinilo nešto na kulturi nenasilja, koja je bitna za funkcioniranje svakoga društva.