Prijedlog izmjena Zakona o elektroničkim medijima Ministarstva kulture i svrgnutog g. Živkovića ipak je završio u Saboru, i tako će domaća javnost kombinacijom partitokracije i ‘javnog’ interesa, na temelju stvarnih prijetnji jedne vrlo glasne, medijski eksponirane, ali navodno ‘ponižene i uvrijeđene’ skupine ljudi koja štiti ‘javni’ interes, po svojoj prilici vjerojatno dobiti još jedan namet, još jedan grubi nasrtaj na vlastiti džep.

Vrijeme je da se ispriča možda najvažnija priča, i objavi najveća neispričana laž u povijesti moderne Hrvatske. To je priča o takozvanom javnome dobru.

Pekar, vrtlar, Van Gogh i Ferić

Kada ljudi lijepo uređuju svoje vrtove i fasade, kada lijepo oblikuju svoj okoliš, taj lijepi okoliš čini i naše tj. Javno dobro, premda je ono proizvod isključivo njihovih privatnih postupaka i interesa. Kada ljudi paze kako voze i svojim ponašanjem utječu na sigurnost prometa, to je opće dobro, premda je ono posljedica isključivo vozačevih privatnih, sebičnih interesa (da sam ne nastrada). Kada se ljudi međusobno ophode civilizirano, po načelu ‘ako ja neću biti dobar, niti drugi neće biti dobri prema meni’, oni možda čak i nesvjesno grade ‘opće dobro’. U svim tim slučajevima pojedinci to ‘opće dobro’ stvaraju iz sebičnih interesa, naime zbog toga jer žele da se prema njima i drugi ljudi ophode civilizirano. Najveći broj naših ponašanja upravo je takav: mi iz privatnih razloga stvaramo opće dobro, čak i kada toga nismo posebno svjesni.

Za takva ponašanja ljudima ne plaćamo. Ali isto vrijedi i za još brojnije društvene odnose kada drugima za njihov rad plaćamo. Svima nam je u interesu da postoje pekari koji će nam svakodnevno isporučivati kruh. Pekar će to opće dobro zadovoljiti svojim privatnim interesom, ili točnije: njegov će se privatni interes pretočiti u javno dobro. Da bi se to javno dobro ostvarilo, nije potrebno organizirati zadruge pekara i raspravljati o zakonima i porezima kako da dobijemo kruh, niti je mudro, kao što to misle neki naši kulturnjaci, svima, bez posebnog pitanja, oduzimati dio dohotka kako bi netko zaposlio pekare da obavlja to ‘opće dobro’. Štoviše, kada se to dogodi, imamo sva razumna prava posumnjati da će taj ‘netko’ biti upravo onaj koji će predlagati da se ljudima uzme novac iz džepa. I da po mogućnosti u toj ‘redistribuciji’ nastane višak kojim će on sam, bez svojeg proizvoda, platiti svoj kruh.

Kada van Gogh slika svoje gavrane u Provansi, ili kada Ferić piše knjige o starcima sa Šalate, oni podižu razinu općeg dobra bez obzira jesu li, i kod koga, unovčili svoje radove, i neovisno o tome je li dotični umjetnik udružio svoj rad u sindikat ‘solidarnosti’ ili neki drugi esnaf. On ne stvara svoja djela da bi ga državne komisije lakše klasificirale u ‘opće’ ili puko ‘privatno’ dobro, a njegova djela u umjetnost ili šund. Neki međutim misle da je takva klasifikacija nužna kako bi se zaštitilo javno dobro. Kada se to dogodi, kada se ukaže ‘potreba’ za takvom državnom klasifikacijom, treba izoštriti oko i naćuliti uho, i postaviti pitanje cui bono, odnosno unaprijed posumnjati zadovoljava li državna komisija ili institucija nečije partikularne interese pod okriljem navodnog ‘općeg dobra’.

Naprotiv, čini se da se uvijek (i po nuždi stvari) zbiva da su članstva u tim državnim komisijama uvijek bila oblik rentijerstva i posebnog patronata (tko-komu?). Ona su oduvijek bila izvor korupcije, koja će biti još zloćudnija kada će partikularne i skrivene interese zaogrtati zastavom ‘općeg dobra’ i ‘solidarnosti’. Jer u ime takvog ‘općeg dobra’ gotovo se u pravilu skrivaju subjektivni, proizvoljni motivi njihovih članova: motiv da se građanima legalno oduzme njihov novac.


230735,231037,230603,230476

Ili - ili

Osnovnu ideju novoga Prijedloga izmjena Zakona o elektroničkim medijima formulirao je svrgnuti g. Živković kao borbu protiv tržišta političkim sredstvima. Politička platforma dotičnog gospodina i njegovih ministarskih komisija domaćoj se javnosti već duže vrijeme vrlo učinkovito prodaje. Ideja je sljedeća: ono što ljudi rade kao privatne osobe nije javno dobro, i obrnuto, javno dobro po definiciji NE MOŽE ili NE SMIJE biti profitabilno. Privatni i javni sektor nužno se isključuju. Ili si za javni sektor i javno dobro, ili za privatni sektor i privatno dobro. I tu su iluziju zastupali i još uvijek zastupaju brojni visoki državni dužnosnici, zajedno s cijelom domaćom ‘javnošću’. Ta se ‘misao’ uklopila u prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, koji u članku 68. nabraja koje će organizacije smjeti namaknuti
novac za svoje projekte iz viška TV naknade: ‘Nakladnici neprofitne televizije i/ili radija, neprofitni pružatelji medijskih usluga, proizvođači neprofitnih audiovizualnih i/ili radijskih programa i pružatelji neprofitnih elektroničkih publikacija mogu biti samo obrazovne i manjinske ustanove te druge ustanove, studentske udruge, školske udruge, udruge građana te druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, kao i neprofitne zadruge posvećene zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih i drugih potreba javnosti.’ Ostale organizacije, privatno registrirane firme – neće moći dobiti dio te naknade, jer po definiciji ne obavljaju javno dobro.

Pogledajmo konkretan primjer. Na FB stranicama Nenad Bartolčić, naš poznati kulturni djelatnik i vlasnik portala Moderna vremena, obrazlaže zašto nije potpisao peticiju protiv odluke ministrice Andreje Zlatar Violić da otkaže suradnju pomoćniku Živkoviću. Njegov je razlog jednostavan: prema kriterijima koje su komisije ‘sačinile’ u reformi javnih medija, Bartolčić i njegov portal ne bi se mogli prijaviti za državne dotacije i zahtijevati državni novac, jer su registrirani kao privatne osobe ili privatni pravni subjekti. Zakon o medijima spriječit će ga u tome, unatoč tomu što nitko ne sumnja da on već niz godina obavlja hvalevrijedan društveni posao. Ali za taj novac moći će se aplicirati organizacije koje će dokazati da njihovo djelovanje ne može biti profitabilno, odnosno da ljudi, kada bi sami smjeli prosuđivali o važnosti i kvaliteti, tim projektima ne bi dali svoj novac. Komentirajući Bartolčićevu skromno izraženu indignaciju planovima i zakonskim skicama u Ministarstvu kulture, jedan mladi kolega vrlo je dobro sažeo filozofiju ex-pomoćnika Živkovića i njegovih aparatčika: ‘Ne razumijem zašto bi netko osnovao d.o.o. za zadovoljavanje javnog interesa. Ako osnuješ d.o.o. onda ti je valjda interes zarada i pretpostavlja se da imaš ideju i projekt kojim ćeš to ostvariti, a ako si altruist kojemu je glavni interes informiranje javnosti logičnije mi je da to formaliziraš kroz udrugu i da apliciraš za potpore... jer to što procjenjuješ da je javni interes, naravno, nije profitabilno.’

Ali kolega Bartolčić svoje ideje ne ostvaruje zato što se namjeravao obogatiti, već zato što ga zanimaju vlastite ideje i što vjeruju da njegove ideje zanimaju druge ljude. Da se želio obogatiti možda bi ušao u profitabilnije aranžmane s državom, tzv. ‘javnim sektorom’ i rentijerskim esnafima. Ali prema našim novim kulturnjacima iz ministarskih komisija, to što on radi kao privatna osoba - to je njegova stvar (a ne ‘naša’). Za razliku od toga, oni drugi ‘stejkholderi’, koje navodno ne zanima ‘profitabilnost’, radili bi isto što i kolega Bartolčić, samo s državnim, tj. našim parama. Jedina razlika sastoji se u tome što će pri obavljanju posla kojeg i inače obavljaju privatno-pravne osobe poput Modernih vremena, novi ‘stejkholderi’ zdušno pjevati himne o ‘općem dobru’, općem dobru naime, koje su članovi komisija prekrojili za sebe i neku svoju svojtu.

Ovako zamišljena ideja ‘općeg dobra’ kojoj ne treba nikakva dodatni test odgovornosti, ili kako se to danas kaže ‘accountability’, odnosno recepcija javnosti, jer se ta ideja poziva na navodno očitu ideju javnog dobra kako je vide razne komisije, jedna je od potencijalno najtiranskijih ideja koje mogu zamisliti. Apsurd je u ovom slučaju vrlo očit: visoki državni dužnosnici (neki od njih – bivši), članovi komisija za ‘javne medije’ u Ministarstvu kulture, ali i brojni intelektulaci ustvari predlažu da kolega Bartolčić odustane od svoje (privatne ili privatno-pravne) registracije, te da se pre-registrira, tj. da svoj privatni plašt zamijeni plaštom ‘javnoga dobra’, kako bi mogao aplicirati za ‘moj’ novac, a da pri tome uredno nastavi obavljati isti posao kao i dosada. Small step for a man, but great step for a mankind, mislili su si naši novi činovnici, i u toj zamjeni plašteva, mislili su, skriva se tek jedna mala, podnošljiva laž. Ili kako je to izrazio kolega Bartolčić: ‘pokazuje se, nažalost, da su pojedinci iz NGO sektora, koji se predstavljau kao veliki zagovaratelji prava na različitost skloni podići visoke brane i prepreke onima koji nisu iz njihova sektora’.

Umjesto da potaknu rad svih pojedinaca koji se izlažu procjeni javnosti, a to znači i tržišta, ti naši kulturni pregaoci in spe očito misle da se ljudi moraju opredijeliti: ako si za tržište ili na tržištu, onda te država nema razloga poticati. I obrnuto, još gore i korumpiranije: oni vjeruju da treba poticati samo one pojedince i skupine koje eksplicite tvrde da se ne žele mjeriti ‘aršinima’ tržišta i javnosti.

Bijeda socijalnog kapitala

Naši novi intelektualci očito ne misle da je sve što ljudi rade opće dobro, i da je zbroj učinaka svega onoga što ljudi rade ‘opće dobro’ bez obzira na to kako se njihov rad ‘registrirao’ u ovim ili onim državnim knjigama. Čini se da tu abecedu mnogi nisu ili ne žele usvojiti. Tu abecedu nisu usvojile ni desne ni lijeve vlade, i u tome vjerojatno leži sva bijeda hrvatske situacije, hrvatske kulture i njezina skromnog socijalnog kapitala.

Jedini način obrane ove dominantne nakaradne vladajuće filozofije Hrvata jest da tvrdimo kako su privatni interesi nužno štetni za opće dobro, odnosno kako su svi deklarativno javni interesi - uvijek korisni za sve. Naši vrli novi umovi misle upravo tako. Po njima komercijalni tisak ‘zagađuje’ javnost, privatne škole ‘devalviraju’ vrijednost javnih, privatne trgovine ‘pljačkaju’ narod, a telekomunikacijske firme ‘otimaju’ ljudima novac. Svi ti ‘privatnjaci’, po definicijama naših intelektualaca izravno štete općem dobru, i baš ih zato treba kazniti, i zato što zagađuju ‘naš’ prostor, prostor ‘općeg dobra’, imamo pravo (neki će dodati ‘i dužnost’) nametati im nove i sve više stope poreza!

Postoje ponašanja, tržišna i netržišna, koja mogu ugroziti opće dobro. Zagađenje okoliša klasičan je primjer. Kada Jozo postavi laviće na ulaz svoje kuće, Mare pusti kokoši u svome vrtu posred grada, Pero nakrca olupine u svoje dvorište, a Štef bulazni u blogosferi, njihovo ponašanje ‘zagađuje’ i moj prostor. Njihovu estetiku najčešće ne kažnjavamo, jer je teško prosuditi kakvo su to ‘opće dobro’ oni narušili. I tada često s pravom na vagu stavljamo posljedice za slobodu ‘izražavanja’ svih nas. (U pristojnim zemljama kao sankcija za takva ponašanja dovoljna je i jedna dobra cinična šala.) Tada najčešće sliježemo ramenima, i žalimo što naš socijalni kapital nije na razini nekih drugih, civiliziranijih zemalja. Ali ako naša Mare i Jozo kupe tabloide s istom estetikom, onda je prema komisijama u ministarstvu kulture, zakonska kazna dobrodošla i ispravna! Ali ako postoje skorojevići u gradovima, to ne znači da ćemo osnivanjem državne komisije protiv njihove estetike, vukom koji straši tri prašćića, riješiti problem. Postoje brojni razlozi za vjerovanje da ćemo ih naprotiv – povećati!

Naši intelektualci ne shvaćaju da i privatne osobe i javne institucije mogu ‘zagaditi’ okoliš i opće dobro. Zagađuju li tabloidi naš medijski prostor? Možda: premda naša Mare i Jozo ne misle tako, već slobodno za njih daju pare! U svakom slučaju, posljedice zagađenja tabloidi će snositi sami, jer ih ljudi neće kupovati. Jesu li naše privatne škole dovoljno kvalitetne? Možda nisu: ali posljedice snose same, jer ih nitko neće upisivati.

'Zagađenje' općeg dobra

Postoje li analogni primjeri zaštite od ‘zagađenja’ općeg dobra u slučaju javnih službi? ‘Zagađenje’ općeg dobra nastaje i kada državna birokracija ‘otaljava’ posao ili ga neefikasno izvodi. Ono nastaje kada plaćamo naknade za usluge koje ne dobivamo, recimo kada plaćamo vodene slivove, a nemamo vodovoda. I pogotovo onda kada rukovoditelji javnih institucija stavljaju naš novac u vlastiti džep. Unatoč dugogodišnjim katastrofalnim rezultatima u percepciji korupcije kod nas, koji bi svaku razumnu osobu trebali potaknuti na razmišljanje, naši intelektualci, i naša javnost, ne shvaćaju da upravo javne institucije češće i lakše ‘zagađuju’ opće dobro i da to najlakše čine upravo onda kada paradiraju zastavom općeg dobra, i pogotovo onda, kako je to zamišljeno prijedlogom Zakona o elektroničkim medijima, kada će građanima biti mnogo teže slijediti trag njihova novca. Kada im bude teže shvatiti da se iza parade ‘općeg dobra’ često krije loša kvaliteta, nemar, ‘zagađenje’ i korupcija.

Razlika između bivšeg predsjednika vlade i nas ostalih jedino je u tome što ‘nas’ ima više, ali naš modus operandi - rentijersko isisavanje proračuna za vlastite ‘neprofitabilne’ svrhe – posve je identičan. I zato imamo posve ispravan dojam da smo vrlo korumpirana zemlja. I sve dok će ‘naš narod’ vjerovati da se opće dobro povećava samo tako da izmišljamo nove dobronamjerne komisije i agencije koje će štititi ‘opće dobro’, i tako da dodatnim nametima kažnjavamo pojedince koji posluju bez države i njezina navodnog ‘općeg dobra’, naš će socijalni i stvarni kapital s vremenom postajati sve manji. Put u pakao popločen je dobrim namjerama!