Prije par dana stanoviti i prilično smrdljivi beogradski tabloid (inače u vlasništvu međunarodne medijske korporacije bliske srbijanskoj trenutačnoj vlasti) objavio je na sva usta senzaciju: građanka Biljana Srbljanović da je uhvaćena in flagranti kupujući jedan gram kokaina od 'poznatog beogradskog dilera', opskrbnika slavnih i bogatih. Drugi, još smrdljiviji, tabloidi smjesta su se uhvatili priče i krenula je egzegeza tog 'škandala' uz hinjenu indignaciju i zgražanje tout Belgradea.

Da 'znali smo mi od početka', 'narkomanka, dakako', 'a što je tu čudno, znamo je', da 'eto se ukazala u pravom svjetlu' itd. Prednjače za sada onaj magarac koji se u jesen 1991. gol slikao u bazenu kuće Tereze Kesovije u Konavlima, sve mašući njezinim (Terezinim, to jest) gaćicama i čuvena Isidora Bjelica, o kojoj ne želite ni znati tko je i što je. Svi su, dakle, krenuli zabadati noseve u Biljanin privatni život zato što je ona zabola nos u kokain – ako je, to jest.

Cijela priča, naime, ostaje za sada nedokazana, ali to nije bitno; bitno je da je priča 'škandalozna' i da se konačno otvorila prilika da se s tom remetilački nastrojenom spisateljicom već jednom obračunaju. Moralna panika stvorena je, napuhana i proširena; sve i da gđa. Srbljanović dokaže i sudski uglavi da je o pakosnoj izmišljotini riječ, to joj pomoći neće: ostat će narkomanka dovijeka i tako će biti moralno diskvalificirana svaki put kada nešto kaže. Upravo se to htjelo i postići. Zašto?

Heroina, a ne kokaina

Zato što je Biljana, građanka Srbljanović, mlada, pametna, uspješna u razmjerima planetarnim dramska spisateljica, hrabra, drska i politički angažirana osoba od moralnog integriteta, pritom prelijepa cura beogradska (što ovdje, dakako, nije od najmanjeg značaja, poznajući one koji je napadaju). Štoviše, udata je za bivšeg francuskog veleposlanika u Beogradu (sada je negdje u srednjoj Azji, gdje su deve i nafta) Gabriela Kellera, a drame joj se uspješno igraju diljem svijeta. Politički se bila angažirala u Liberalno demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića; bila je kandidatkinja LDP-a za gradonačelničko mjesto, ali se s Čedomirom politički razišla jer nije podnosila njegove politikantske manevre. Ostala je usamljena heroina (rekao sam heroina, a ne kokaina!) beogradske demokratsko-moralističke lijeve scene, jedna vrsta 'moralne vertikale', kakbirekli novinski i analitičarski frazeri.

E sada, tu i takvu Biljanu Srbljanović da je policija uhvatila u kriminalnom i moralno poraznom činu kupovine jednoga grama kokaina od nekog Stanojčića, umjetničko ime 'Šone', postaje – naravno – senzacija prvoga reda, važnija čak i od svečanog skidanja one elektronske naprave s gležnja Cece Nazionale uz ovacije krda maloljetnica i navijača ispred Ražnatovića kule. Biljana Srbljanović od cijele priče pravi sprdnju na društvenim mrežama, što je možda i najpametnije. Koliko sam se uspio obavijestiti od dobrih ljudi, Biljana Srbljanović sebi je zaista priuštila da kupi 0,87 grama kokaina (taj diler joj je čak i podvalio) za 60 eura; to je bilo početkom prosinca, ali je u tabloide pušteno tek sada – i to nakon prijetnje jednoga ministra meni poznatoj novinarki da će oni 'narkomanima iz Peščanika' već stati na rep; policijski izvještaj o tome sadrži i laž da joj to nije prvi put.

Pet kila dnevno za 'bogate i slavne'

Riječ je, dakle, o predizbornom manevru i običnoj osveti portalu Peščanik na kojemu Biljana Srbljanović objavljuje svoje po vlast neugodne pisanije.

S druge, pak, strane, osoba u poziciji Biljane Srbljanović (lijepa, uspješna, politički angažirana, za vlast iritantna itd.) ne bi si smjela priuštiti takvu neugodnost kao što je 0,87 grama koke od notornog snabdjevača 'slavnih' koji je – očekivano – najvjerojatnije i policijska 'suradnička veza', kao se to u žargonu veli. Biljana Srbljanović pritom jei profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti, što je, dakako, otvorilo i čuvenu temu: da tko nam odgaja djecu?! Očekuju se sada indignirane reakcije sveučilišnih činovnika i birokrata, ionako nesklonih Biljaninim političkim stavovima, a sve to pojačano umjetno stvorenom moralnom panikom oko tog blesavog kokainskog 'škandala'. Da podsjetimo: ravnatelj Narodne biblioteke Srbije, Sreten Ugričić, odletio je za manje od 0,87 grama kokaina, mada kokain ni šmrknuo u životu nije; samo je podržavao slobodu riječi i mišljenja.

I na kraju, o kokainu: Biljana Srbljanović – za razliku od mnogih 'bogatih i slavnih' u Beogradu – nije kokainski ovisnik, kažu svi koji je znaju. Htjela cura malo probati, onako 'rekreativno'? Dobro, ali neka se dežurni moralizatori osvrnu oko sebe prije nego što bace prvi kamen na Biljanu; ima boljih kandidata. Moj kolega i drugar Svetislav Basara veli da se u Beogradu svakoga dana proda barem pet kila koke 'slavnima i bogatima'; koliko čujem, ni u Zagrebu nije mnogo manja dnevna potrošnja.

Kokain je droga bogatih skorojevića i dotepenaca, kompleksiranih kruhoboraca koji bi u 'visoko društvo' po svaku cijenu, japija i sličnog polukriminalnog i 'neoliberalnog' polusvijeta, onoga što Viktor Ivančić lijepo zove 'menadžerija'. Biljana Srbljanović u takve ne pripada nikako: uspješna je po crti vlastitog talenta i rada, s polusvijetom se ne miješa i tu jednostavno ne spada. Živahna je i energična, dapače hiperaktivna; posljednja osoba kojoj bi kokain trebao. Ne razumijem kako se mogla tako okliznuti.

Eh, Biljana, Biljana...