Poštovana Rujana,

najljepše te molim da mi hitno odgovoriš. Znam da nije fer poslati pitanje i očekivati da ću biti prva na redu od svih koji šalju svoje probleme ali stvarno te molim da napravitš izuzetak, osim toga imam pitanje koje je (in)direktno aktualno, seksualne prirode I možda bude zanimalo i komentatore.

Evo podataka:
Imam 28 godina, završila sam studij struke koju obožavam (iz područja znanosti) dolazim iz malog grada, studirala sam i dobila posao u velikom, nemam problema ni sa zdravljem niti s poslom – dapače, nekako mi sve ide od ruke.

Tokom studija sam se nekako sprijateljila sa jednom od mojih profesorica i počela se družiti s njom i njenim mužem. Ooni su divni ljudi i imam osjećaj da su me odmah ”posvojili”, iako imaju i svoju odraslu djecu. Uvijek su mi imponirali kao par, uvijek bi me shvaćali i sad nakon studija još uvijek odlazim kod njih na večeru ili kavu i do kasno razgovaramo: smatram ih za moje odabrane roditelje, jer kad bih imala bilo koji problem uvijek bi me saslušali.

E sad, ja sam u vezi sa jednom drugom djevojkom. I to zna moja odabrana porodica ali ne i moja biološka. Jednom sam im pokušala objasniti da je Vesna (nije joj to pravo ime) puno više od moje studentske cimerice na što su moji progutali knedlu i odmahnuli u stilu - proći će je te gluposti, moj otac mi je održao bukvicu da se počnem ponašati kako doliči mom - rodu, porijeklu a sad i profesiji.

E sad to bi sve bilo izdrživo da ja nisam napravila skandal. Naime došla sam na bratovo vjenčanje (brat mi je umjetnik, otvoren, dobro se slažemo i puno volimo, on sve zna o meni i Vesni). Sa Vesnom. To je brat podržao, porodica se pravila blesava, dok u jednom trenutku u kasne sate kad su svi bili dobro pripiti a i ja - kad sam izvalila pred bratom kako ćemo možda i ja i Vesna jednog dana u brak jer bi i mi htjele djecu / bilo kakvu – usvojenu, na primjer - neko dijete kome treba briga i dom. No to je čuo moj otac, na što je poludio i opalio mi šamar. Gosti su se malo zgrozili no fešta se nastavila i poslije su se svi pravili k’o da ništa nije bilo.

To sve je bilo nedavno, od tad me porodica ignorira, majka i otac ne žele sa mnom komunicirati ili ako nazovem su jako hladni. Ne znam je li bitno, ali oni nisu neobrazovani, mislim naputovali su se u životu i oko svega drugog su me pokušali (ne uvijek uspješno) razumjeti.

Sve sam ispričala mojoj ”usvojenoj” porodici, oni su me podržali kao i uvijek i ponudili da potegnu veze u inozemstvu da mi nađu posao i da mogu odseliti. Ali ja to neću! Ja imam tu sve! To bi bio kao neki seksualni egzil - mislim imam neke poznanike koji su to i napravili a imam i poznanike iz homoseksualnih krugova u inozemstvu i moram reći da nije ni njima lako... u Francuskoj kažu da im je ok u Parizu ali u mjestu iz kojeg dolaze je ista stvar k’o i tu kod nas! I jedva su se izborili protiv konzervativaca!

Znači sad ja moram u neku državu i to u veliki grad samo da bih bila po mjeri moje porodice. Tamo vjerojatno ne bih dobila odmah ovako dobar posao u struci i borila bih se sa tuđim običajima a zašto? Ja imam sve - mladost i snagu i posao i obrazovanje i mogu stvoriti uvjete da imam svoj dom! Dakle pomišljala sam i na samoubojstvo i Vesna je jedino što me sad drži da skroz ne poludim, jer gdje ide moj život? Zašto sam bila najbolji student i volontirala gdje sam stigla?

Da bi sad išla negdje prati suđe???

I kad gledam sad kako nisam sama s tim problemima i sve što se događa u državi oko tih pitanja i sad još ovo moje, tako mi se nakupilo da sam ti morala pisati odmah jer ne znam šta da radim! Možda bolje da pokupim par prnja i odem i prihvatim da mi moja usvojena porodica pomoge...

Vesna kaže da će ona sa mnom i da joj uopće nije važno gdje živimo ali meni je! Jer volim ići na planinarenje, na more, jezici mi nisu jaka strana - namučila sam se s engleskim zbog struke ali ne vidim da bih htjela da mi je prvi jezik u svakodnevnom životu. A osjećam da mi se priprema žestoka borba s mojima od koje mi je unaprijed zlo - u stilu da se uozbiljim i prestanem s glupostima. Moj brat me probao obraniti ali oni su mi samo rekli da bi bilo bolje da se na njega ugledam nego da ga nagovaram da mi drži stranu!

Upomoć jer neću dugo ovako izdržati.

Mirna

Draga Mirna,

Pretpostavljam da ti je jasno da ti ja ne mogu puno pomoći….

Ali mi je jako drago što si se baš sada javila, jer me nekoliko točaka iz tvojeg pisma – unatoč ozbiljnosti problema – baš oraspoložilo!

Prvo, drago mi je čuti da netko u ovoj državi ima dobar posao u struci, pogotovo što si došla iz malog grada – a vjeruj mi, ako imaš dobro zdravlje – vjerojatno niti sama ne znaš koliko si sretna!

Drugo, još mi je draže čuti da zapravo niti ne pomišljaš otići odavde, jer većina ljudi koje znam je ili već otišla – ili se spremaju otići. Činjenica je da je ova zemlja stvarno lijepa i nudi puno toga – uključujući i nešto na što mi je nedavno skrenuo pažnju jedan Brazilac na privremenom radu u Zagrebu – zapravo je sigurna. Mislim, načelno se ljudi mogu kretati ulicom poprilično bezbrižno, što je u mnogim drugim velikim gradovima Evrope (a da o drugim kontinentima niti ne pričamo ) već postala prava rijetkost – koju mi uzimamo zdravo za gotovo – zajedno s mnogim drugim stvarima, ali to je posve druga tema. Ali mala sredina (u jednom danu možeš skijati i kupati se u moru – pa mora tu biti i neki zaj….) nosi sa sobom i određene probleme – iako, vjeruj mi da ti ne bi bilo lako ni da si iz malog grada bilo koje velike države.

I treće – drago mi je čuti (koliko god to strašno zvuči) – da tvoji roditelji komuniciraju s tobom, makar koliko hladni bili. Naravno, šamaranje vlastite kćeri nije nešto što bih niti u ludilu podržala, ali mislim da nisi svjesna što sve prolaze neki drugi ljudi gay orijentacije. Poznajem ih dosta i naslušala sam se svakakvih priča, tako da smatram da ti mogu reći da reakcija tvojih roditelja – obzirom na neke druge stoji definitivno u pozitivnom spektru duge ! Što se tiče tvoje biološke obitelji VS. tvoje odabrane obitelji – to ti je uvijek tako; lakše je oduševiti se nekim već odraslim ljudima – niste se poznavali od rođenja, pa niste niti imali određena (previsoka?) očekivanja jedni od drugih. Možda njihova biološka djeca možda nisu bila baš presretna s njima, a možda vrijedi i obrnuto. Znam nekoliko ljudi koji su bili ili jesu profe na faksu ili u školi i čija djeca uopće nisu presretna, ali njihovi učenici i studenti ih ističu kao najvažnije ljude u svom životu. Drugim riječima, nemoj uspoređivati svoje starce s tim ljudima – unatoč razlici u godinama – unatoč tome što ti njih osjećaš kao zamjenske roditelje, oni su ipak tvoji prijatelji.

To naravno ne znači da roditelji ne mogu biti prijatelji svome djetetu, ali takav se odnos razvije kasnije u životu – obično kada su djeca već odrasla, a roditelji se prestanu osjećati odgovorni za svaku sitnicu. Naravno, ako se ikada uopće razvije.

Obzirom da nisu prekinuli komunikaciju s tobom, ima nade da će – možda nakon duge i mučne borbe – jednoga dana možda prihvatiti činjenicu da nisi kao i sve druge kćeri. Uzmi u obzir i njihovu situaciju – izrekla si to pred gomilom ljudi, pretpostavljam u tom istom malom mjestu iz kojeg dolaziš – što je bilo posve netaktično i vjerojatno bi jednako tako reagirali da si u toj istoj situaciji rekla da ćeš se udati za nekog tutleka kojeg ne odobravaju, izroditi mu čopor djece i napustiti znanstveničku karijeru (ili _________________ - popuni sama).
Znam I hetero ljude koji su emigrirali zbog takvih stvari – nacionalne pripadnosti, na primjer. Dakle, jasno je i tebi da si zabrljala u pristupu i ja bih se na tvom mjestu roditeljima ispričala za taj incident, ali bih također rekla točno ovo što si mi napisala – da voliš njih, svoju zemlju i svoj posao ali i da voliš Vesnu i da se nadaš da te neće prisiljavati da biraš između tih ljubavi.

Što se tiče života “vani” – bez obzira na to koliko voliš svoju zemlju, mislim da je za svaku mladu osobu jako dobro da malo duže vrijeme (barem godinu dana) poživi negdje drugdje. Tako čovjek stekne perspektivu, ne samo spram vlastite zemlje, nago i čitavog svijeta. Mislim da Hrvati dovoljno ne putuju – ako imaju novaca, idu na kojekakva skijanja i krstarenja gdje ne mogu vidjeti kako drugi ljudi u stvari žive, a mnogi naravno nemaju para niti da mrdnu od kuće. Naravno da će u evropskim megapolisima nekome tko je gay biti lakše, ali opet samo u određenim društvenim krugovima i/ili kvartovima – na žalost, drugačiji uvijek završe u nekoj vrsti geta – tako je oduvijek bilo. Nadam se samo da neće zauvijek i biti. A ovu tvoju ideju o samoubojstvu ne želim uopće komentirati – glupa je I djetinjasta i nadam se da je se već sramiš ?.

Sretno!

P.S.
Zato je važno da ljudi izađu na Pride – ne radi se o tome da gay ljudi žele većini nametnuti svoju seksualnu orijentaciju niti ih ugroziti – to niti žele, niti mogu – ali to je jedan dan u godini kada otvoreno mogu iskazati sebe. Za razliku od ostala 364 dana koje na raspolaganju ima hetero većina.

A opet – pada mi na pamet da ta hetero većina ne bi bila tako agresivna da nije možda ljubomorna na taj jedan dan - jer zapravo i ne iskazuje sebe u ostala 364?

Što vi mislite?