'ča ti je? Niš mi ni'
Draga Rujana,
Našla sam se u situaciji u kojoj gubim tlo pod nogama. U vezi sam s dečkom koji 'tu i tamo' konzumira droge poput speeda, kokaina i ecstasyja, a marihuanu puši gotovo svakodnevno. Kad smo tek počeli hodati, ispričao mi je da je većinu droga probao u srednjoj školi i da je to iza njega. Sad ima 23 kao i ja. Kad mi je to ispričao, bila sam malčice zgrožena, ali sam se nadala da je to zaista iza njega.
Igrom slučaja sam otkrila da je prije pola godine za frendov rođendan konzumirao speed (tad smo bili zajedno). Ja sam poludjela i rekla mu doslovno da 'odhebe' i da mi se više nikad ne obraća. On mi se kleo da neće više nikad jer je to zaista prerastao, ali eto da su uzeli svi pa je i on. Nakon nekoliko dana nagovaranja, odlučila sam mu opet pružiti priliku da bih nakon mjesec dana otkrila da je na jednom tulumu uzeo LSD. Ne znam ni sama kako sam otkrila, blefirala sam jer sam imala osjećaj da me mulja. Bila sam bijesna i poprilično ga popljuvala da me je prevario, da sam znala da to još koristi da nikad ne bih izašla s njime i da je jadan kao i njegovi jadni frendovi. On se ovaj put nije branio nego je rekao da njemu to nije nenormalno i još gomilu sr*** kako to pojačava osjetila, kako su zabrane nametnute od strane društva koje ograničava ljudski duh, blablabla, i iako je to iza njega, planira i dalje to uzimati, rijetko, možda jednom u više godina, ali mi ne može reći da više nikad neće.
Isto tako mi je rekao da želi sa mnom nešto probati jer želi imati sa mnom to 'predivno' iskustvo. Osjećala sam se tako jadno, pomisao da dečko s kojim spavam, umjesto da me zaštiti od droge, istu pokušava uvaliti zbog 'predivnog iskustva'. Ostala sam u vezi, iako pomalo frustrirana, više to nisam spominjala. S vremenom sam počela razmišljati kako to možda i nije tako gadna stvar. Međutim, stalno mi se miješaju osjećaji ljutnje i zbunjenosti jer ne mogu vjerovati da me je donekle uvjerio da je to normalno i da sam na to počela gledati kao ne tako velik problem. Da, kriva je vjerojatno moja nesigurnost i očita poljuljanost u stavovima, i iako u dubini mislim da je to koma i da ne želim takvog dečka, zanima me i tvoje stajalište o tome. Hvala ti!
J.
Draga J.,
Osobno se zalažem za dekriminalizaciju lakih droga(ali samo u količinama za osobnu upotrebu), a smatram da legalizacija prema nizozemskom modelu nije loša ideja – iako, bojim se da smo mi dosta drugačiji od Nizozemaca, a nedavno sam od prijateljice koja tamo živi čula i da oni unose neke izmjene prema kojima, recimo - strancima konzumacija neće biti dozvoljena. Sve u svemu, to je vrlo zanimljiva tema za raspravu među seksomaćanima….
Ja sam odrastala u osamdesetima, a znaš kako se kaže 'tko se sjeća osamdesetih, nije ih doživio!' – iako se dosta toga sjećam…. Sjećam se da je trave i hašiša bilo koliko hoćeš, a da o LSD-u i ne pričamo. Heroin je došao na tržište, a narkići su izgledali kao u New Yorku i mi srednjoškolci smo ih gledali velikim očima. Baš sam u stvari neki dan razmišljala o tome kako i zašto me nikada nije povuklo da probam teže droge, kao neki od ljudi s kojima sam se družila.
Možda je to zato jer mi je mama poklonila knjigu 'Mi djeca s kolodvora Zoo' Christiane F. još kada sam išla u sedmi razred, a možda je razlog bio posve banalan - strah od igle. Sva ona blamaža od padanja u nesvijest na sistematskom pri vađenju krvi ili na onim TBC probama kojih se mnogi od vas možda sjećaju, ipak je u mom životu imala smisla…
Neki od onih koji su se osamdesetih par puta uboli iz čiste mladalačke radoznalosti, učinili su to u krivom društvu - istom iglom. Jednog mog poznanika je takav glupi jednokratni eksperiment prerano došao glave – iako je nakon srednje škole živio pristojnim građanskim životom, hepatitis koji je tada zaradio pretvorio se u cirozu jetre i čovjek je umro ostavivši za sobom ženu i dvoje djece.
Unatoč svemu, moram priznati da osobno ne smatram kako lake droge uvijek vode težima – ali ima ljudi koji su skloniji ovisnostima od nekih drugih, pa je to zbilja stvar karaktera i osobne procjene. Uostalom i hrpa legalnih, ali u krajnjoj liniji ne nužno manje opasnih stvari poput cigareta, alkohola, kocke ili kolesterola, na primjer – također prilično uspješno ubija ljude i razara porodice, dok netko na njima također masno zarađuje. Dapače, dozvoljeno ih je reklamirati!
Međutim, pustimo sad to – ono što je u cijeloj priči bitno je da on ne može odoljeti iskušenju, pa čak niti tebi za ljubav. Dapače. Još te i nagovara kako bi imao društvo, iako ti je obećao da više neće. Zato nemoj sumnjati u sebe, u pravu si što si ljuta.
Pretpostavljam da ni meni u tvojim godinama ne bi toliko smetalo da moj dečko povremeno 'čvakne' LSD ili 'šmrkne' speed, pa čak i svakodnevno 'duva' – ukoliko nije usporena lijenčina kakvi 'stoneri' znaju postati – ali bi me itekako zasmetalo da mi laže i krši obećanja. A u ovom slučaju je laganje razlog ne samo za ljutnju, nego i za brigu.
Uostalom, tko zna što još skriva – to što si ga ti samo dva puta 'uhvatila' ne znači da ti je baš sve rekao. Naime, ovisinici o bilo čemu – bila to kocka, cugica, kremšnite ili pljugica i kavica – prepoznaju se upravo po lažima.
A vjeruj mi – iako se marihuana čak koristi u medicinske svrhe, čovjek može postati psihološki ovisan o njoj, dok speed i LSD definitivno nisu baš najzdravije supstance na svijetu, dapače. Sjećam se nekih zgodnih dečkića iz osamdesetih koji su voljeli 'tripove', a oni koji su još među nama sada imaju crne zube... no mogli su proći još i puno, puno gore.
Sve u svemu, da skratim - tvoj je dečko ne samo narkofil, nego i lažov.
