Riječ 'nagodba' bila je početkom protekloga stoljeća opisana u nekom engleskom rječniku kao 'specifični način sporazumijevanja Srba i Hrvata pri kojemu je uvijek netko nekome podvalio'. Tako veli legenda. Pravosudna bi nagodba, pak, trebala biti nešto drugo. Taj je institut u naše pravne sustave uveden iz anglosaksonskog prava (common law) prije svega kao iznuđena mjera, zbog ekonomičnosti postupka, rasterećenja sudova, to jest.

E, sad: nagodba postignuta između estradne radnice Svetlane Cece, udovice Ražnatović, i srbijanskog tužiteljstva nekako više sliči na spomenutu englesku definiciju. Srbijanska javnost – neuobičajeno složno – vrisnula je i stala na stražnje noge. Udovica se, naime, nagodila da od opljačkanih četiri-pet milijuna eura (točan iznos varira s obzirom na moguće kamate itd.) državi vrati milijun i pol i da u kućnom pritvoru s elektronskim nadzorom odsjedi godinu dana (osam mjeseci, zapravo, jer je četiri mjeseca bila u pritvoru 2003, zbog veza s ubojicama premijera Đinđića). Najmanja zapriječena kazna za to djelo je dvije godine i ovo je nadasve neugodna iznimka.

Estradna umjetnica odmah je izjavila da će uzeti kredit od milijun i pol i odužiti se državi. Izjava je donekle preuranjena jer sud tek treba pristati na nagodbu. Može je i odbiti ili preinačiti također. E, tu je sada glavna intriga: što će sud učiniti?

Naime, opseg i naročito žestina reagiranja stručne i laičke javnosti dovodi sada sud u neugodan položaj: ako nagodbu prihvati, bit će to shvaćeno kao arogancija, kao dokaz politiziranosti pravosuđa, ako ne i korupcije; ako odbije ili preinači (što se još nije događalo, institut je nov), izložit će tužiteljstvo sramoti. O sudskoj se praksi u toj oblasti ne može još govoriti: nagodba je novost, a tužiteljstvo nije u stanju (ili neće) reći koliko je do sada takovih slučajeva imalo.

Model Miladina Kovačevića

Jedini poznati slučaj je čuveni Miladin 'Milion' Kovačević, onaj košarkaš teške ruke koji je uz pomoć države pobjegao iz SAD nakon što je umlatio od batina nekog kolegu s faksa (jedva preživio). Tada je država Srbija postigla nagodbu s njim, ali je prvo platila sto tisuća dolara kaucije (koju je sportaš prekršio) i devetsto tisuća eura oštećenome. Uvjet je bio da svjedoči protiv dva konzularna činovnika koja su mu izdali putni list da pobjegne; ni to nije nikamo prispjelo. Sličnost ova dva predmeta važna je: ni u jednome nije došlo do ozbiljnog napora da se novci poreznih obveznika nekako povrate: Kovačeviće nitko ništa ne pita, a za Cecu se ne vodi financijska istraga o porijeklu i sudbini tih nekoliko milijuna eura za koje je tuže. Druga je sličnost možda važnija: oboje su slavni, što – dakako – iritira javnost više od svega. Miladin je slavan jer je iscipelario Amera koji je pritom još i Židov, i onda pobjegao s nezakonitim papirima, junačina. Zašto je Ceca slavna, znamo i sami.

Stručna je pravnička javnost smjesta stavila nekoliko bitnih primjedbi. Nije, kažu, po zakonu nagađati se za kaznu manju od najmanje zapriječene. Kvalifikacija djela lakša je nego što bi morala biti. Kazna je, s obzirom na sve to, preniska. Također su potegnute i neizbježne usporedbe sa sličnim slučajevima: za isto djelo nogometna legenda Dragan Džajić sjedio je onoliko u pritvoru i sudi mu se bez nagodbe itd. Slučajeva ima.

Javnost, ona laička, još je žešća: kao prvo, poteže se problem jednakosti građana pred zakonom i sudom. Zatvori su prenapučeni ljudima koji bi isto tako mogli služiti kazne doma jer nisu društvena opasnost (prometne i slične stvari, nehati itd.), pa nema opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Računica tužiteljstva posebno je indignirala javnost: odmah su se pojavile ideje kako da se ukrade, nagodi, dio novaca vrati itd. Milijun eura za godinu dana bukse? Odmah! Glasnogovornik Javnog tužiteljstva, neopisivi Tomo Zorić, navukao je na sebe gnjev izjavom da je ta nagodba 'velika pobjeda' za pravosuđe i za državni proračun.

Zemljaci i obožavatelji

Naravno da je politički kut cijele ove priče najviše naglašavan. Svi su se odmah prisjetili kome je sve iz vlasti i oporbe Ceca pjevala na uho, tko joj je zemljak, a tko obožavatelj. Sve sama ekstremna šovinistička desnica, s iznimkom Cecinog zemljaka Ivice Dačića, koji takve spekulacija hladno i službouljudno demantira sa svoje pozicije ministra unutarnjih poslova. Ali, čuveni gradonačelnik Jagodine i dio vladajuće koalicije Dragan Marković Palma Arkanov je stari suborac i suosnivač stranke; Velja Ilić, još čuveniji prostak i primitivac iz Čačka (njegova stranka Nova Srbija trenutačno je u oporbi) smjesta je skočio u obranu 'Cece nacionale'; ostali podsjećaju na njezine 'patriotske zasluge'. Najvažnije od svega, cijela Srbija sada spekulira sa Cecinim biračkim tijelom: za koga će fanovi glasati kada dođe i taj čas.

Vladajućoj Tadićevoj koaliciji ekstremnog centra već se spočitava da je tužiteljstvo natjerala na ovakvu 'sramotnu' nagodbu, sve misleći na izbore koji bi trebali biti za jedno godinu dana – ako oporba ne uspije s rušenjem ove vlade, što je dvojbeno. Otvoreno se ovoj vlasti zamjeraju demagogija, jeftino udvorništvo niskim nagonima, nedostatak građanske hrabrosti i već sve što spada u besprincipijelnost i moralnu niskost. Je li predizborna računica sa Cecinim fanovima ispravna, veliko je pitanje. Naime, teško da ova vladajuća koalicija može na svoju stranu prevesti Cecine fanove: oni će uvijek glasati za Šešelja i Tomu Nikolića, Velju Ilića i Koštunicu. Tu pomoći nema: takva im je estetika, takva im je nafaka, što vele Bosanci. Ako ova koalicija izgubi naredne izbore (sva je prilika da hoće), neće to biti zbog Cecinih glasača, to će biti zato što se udvarala svima osim vlastitim glasačima, koje uzima zdravo za gotovo. To će ih pokopati, a ne Ceca i njezine nagodbe.