Strašno je biti majka ženskog djeteta u okolici Drniša, Sinja ili Trilja. Možeš sjesti i plakati, jer situacija u 21. stoljeću nije puno bolja nego u devetnaestom. Ili još ranije… Što majci Antonije Bilić vrijede sve najsuvremenije tehnike potrage za njenom 17-godišnjom kćeri, što joj vrijede svi zakoni ove države koji u pravima izjednačavaju žene i muškarce, kad je njena Antonija nestala? Ili majci Kristine Šušnjare koja je na strašan način izgubila život? Tih djevojaka nema iz sasvim banalnog razloga, nema ih jer, naime, nema redovitog i dovoljno čestog javnog prijevoza između njihovog sela i obližnjeg većeg mjesta. Autobusne linije su privatizirane pa voze samo tamo gdje im se isplati. Tako – kako se čini - mladima ne preostaje drugo nego da stopiraju i ulaze u auto s nepoznatima. Nema veze što se Antonija nije vraćala kući sa subotnje zabave, nego se sve dogodilo u pol bijela dana…

Poznati su svi detalji ovog zadnjeg slučaja nestanka djevojke za kojom se traga već mjesec dana, kao i činjenica da je to u prvom redu posljedica nedostatka autobusnih linija – što je, opet, posljedica nesposobne lokalne uprave, nedostatka novca i općenite nebrige za građane tog, očito zabačenog, dijela zemlje. Poznate su i apsurdne pravne kvake oko izručivanja – odnosno neizručivanja – hrvatskog građanina Dragana Paravinje drugim državama u kojima ga traže zbog sumnje da je već ranije počinio nasilje nad djevojkama. Da o ljudskoj dimenziji priče na stranicama medija ni ne govorimo: svi koji su imali što za reći, a bogme i mnogi koji nisu, rekli su svoje. Od onih koji ne mogu odoljeti da ovaj slučaj ne iskoriste za političku promociju, pa do obitelji, prijatelja i potencijalnih budućih žrtava, jer nemojmo imati iluzije da će se išta pomaći s mjesta ni nakon ovog slučaja. Baš kao što se nije pomaklo nakon silovanja i ubojstva Kristine prije par godina. Da, kratkotrajno je bila uvedena subotnja noćna linija, ali autobus koji je vozio do jedan sat noću uskoro je ukinut zbog - nerentabilnosti.

Dakle, što drugo preostaje mladima nego da stopiraju? A odraslima, pak, da ih puste da na taj način idu u obližnji gradić. Nisu im valjda trebali zabraniti da napuštaju selo? Kako je rekla jedna mlada žena, pa ne možemo svi imati auto.

U mnoštvu tekstova oko ovog najnovijeg slučaja nestanka djevojke zbog nemara nadležnih, bilo onih zaduženih za organiziranje prijevoza građana bilo onih zaduženih za izručivanje kriminalaca, jedan detalj je ostao zanemaren: upravo takve, rezignirane reakcije stanovnika toga kraja, i mladih i starih. Iz razgovora s njima čuje se bespomoćnost. Uvjereni kako se njihova situacija ni dalje neće bitno promijeniti – u čemu su vjerojatno u pravu - oni Antonijin nestanak nazivaju sudbinom, ili, kao rješenje, predlažu da djevojke ne stopiraju! Dok njihovu rezignaciju čovjek lako može razumjeti, ona nikako nije dobra i vodi samo u ponavljanje istog scenarija.

Možda će netko reći da ovo nije pravi čas da se govori o ovoj temi, ali bespomoćnost stanovnika zabačenih sela samo je druga strana ove iste priče u kojoj se, nakon učestalih tragičnih slučajeva, vlast na trenutak trgne i uvede autobus, no autobusna linija propadne i… tu stvar stane. Vraća se na početak. Zašto? Zato što naš čovjek, u selima oko Trilja, Sinja, Drniša, a bogme i drugdje, sjedne i bespomoćno zaključi kako se ništa više ne da napraviti. Zapravo i dalje, pored danka plaćenog krvlju vlastite djece, očekuje da mu vlast - ma kako se ona zvala i ma kojem političkom opredjeljenju pripadala – riješi njegov problem. Zato se nameće nezgodno, ali ozbiljno pitanje: kad iz bilo kog razlog propadne inicijativa vlasti da riješi problem, što čine lokalni stanovnici sami?

Kako je napisao Boris Dežulović, država je suodgovorna u ovom zločinu. Da je izručila Paravinju, Antonija vjerojatno ne bi nestala. Iako ni to nije sigurno… jer bi i dalje stopirala i izlagala se riziku, kao i toliko puta do onog kobnog dana. No što je s odgovornošću samih ljudi kojih se to najviše tiče, ili, da budemo još precizniji, stanovnika sela čija su djeca prisiljena stopirati jer nemaju drugog načina prijevoza? Jesu li smrti djevojaka iz tog kraja uzaludne, jer izgleda kao da nitko ništa nije naučio? Je li im doista stopiranje jedini izlaz? Ne bi li možda umjesto pozivanja na hudu sudbu (a ona se očito odnosi samo na ženski rod!), nakon što su ih institucije vlasti po tko zna koji put iznevjerile, bilo praktičnije i svrsishodnije pouzdati se u sebe same? Jer, kad sve pođe po vragu, ljudima još uvijek preostaje da se sami organiziraju. Da, recimo, roditelji zajednički iznajme i dijele troškove subotnjeg noćnog taksija, da svatko od njih dežura jednom tjedno i razvozi ih, da zajednički organiziraju akciju prikupljanja novaca za kombi – ili da traže sponzora koji bi im ga poklonio – i kojeg će onda sami i voziti prema određenom rasporedu. Da uče djecu da uvijek, baš uvijek stopiraju (ako već moraju) u dvoje ili troje, da djevojke stopiraju zajedno s mladićima – ipak bi to bilo sigurnije, patrijarhalnim nazorima usprkos…

Sjetimo se samo koliko smo se puta svi zajedno divili filmskim junacima koji uzimaju u svoje ruke ne samo svoju sudbinu, nego i živote drugih. Primjerice, stvarna osoba Erin Brockovich. Naša tradicija, koja se temelji na feudalnoj pa socijalističkoj prošlosti, ne poznaje junake koji se angažiraju za boljitak svoje zajednice na takav način. Nije ih ni moglo biti, jer usprkos teoriji samoupravljanja, samoupravljati svojim životima i 'sudbinom' nije bilo dozvoljeno. Zato bi se sada, kada demokratski ustroj države daje takvu mogućnost, trebali probuditi iz tisućljetnog sna i, ne dočekavši princa na bijelom konju, sami se pokrenuti. To, dakako, ni na koji način ne apsolvira vlast za njene propuste…

Mogućnosti da se izađe iz ove, na prvi pogled bezizlazne situacije, ima, traži se samo individualna inicijativa koja je ovom društvu i mentalitetu još uvijek strana. Jer cijena pasivnosti koju plaćaju životima prevelika je, pa makar ti životi bili – samo ženski.