Nagradna igra jednog zagrebačkog turbofolk radija koja nudi obećanje da će netko iznad 18 godina od ravne daske doći do hupsera uspjela je i prije nego što je neki kirurg skalpelom zarezao mlado žensko tijelo. Štoviše, možda do tog reza nikada neće ni doći, ali već je sigurno da se o samom radiju piše i govori puno više nego što bi se moglo platiti višegodišnjim budžetom za reklamiranje. Bilo bi, doduše, zanimljivo da je radio pozvao sve one hrabre hrvatske muškarce na plastičnu operaciju povećanja spolovila pod sloganom: Tražimo najkraću hrvatsku kobasicu ili od mini hrenovke do kulena.

Uspjeh je ove kampanje usmjerene ženama bio gotovo siguran jer u toj nagradnoj igri nema baš ničega što bi bilo provokativno, kontroverzno i drukčije od onoga što živimo. Štoviše, nagradna se igra oslanja na nekoliko temeljnih stupova hrvatskog društva 2019.: seksizam, prijetvornost i turbofolk.

Turbofolk Hrvatska i turbofolk Srbija ruku pod ruku

Možemo se malograđanski iščuđavati nad seksizmom sadržanim u riječima daska i hupser te naivno čekati široku društvenu osudu korištenja ovih riječi u javnom prostoru. Uzalud. Ovdje se protiv seksizma ne bori, već se on sustavno promovira i potiče od vrha društvene ljestvice do dna. Zna to svaka djevojka od viših razreda osnovne škole do fakulteta kad joj ostarjeli profesor stavlja ruku na koljeno i počinje s 'Kolegice, vaše znanje nije na razini, ali možemo to…'. Zna to i svaka medicinska sestra nakon što ministar zdravstva svojem kolegi kaže: 'Lako je tebi kad ti je medicinska sestra tako mlada i lipa.' Zna to i svaka menadžerica ili poduzetnica koju se u radu mjeri dvostrukim mjerilima. Najčešća je mjera kolika je 'daska' i koliko je kratka suknja što je nosi.

Znaju to i neki muškarci koje se od suprotnoga spola stereotipno i grubo svrstava u one koji su neosjetljivi, ne mogu pružiti emocionalnu podršku svojoj djeci i najbližima: muške svinje koje samo misle o daskama i...

Možda su neki očekivali oštru reakciju naših čuvara tradicije i revolucije kojom bi se zaštitila hrvatska uljudba i kultura. Nema šanse. Ta se 'zaštita' u Hrvatskoj koristi vrlo selektivno i to najčešće kad je potrebno zaštititi svoje interese: osobne, organizacijske ili one mafijaški stranačke. Najnaivniji su bili oni koji su očekivali da će reakcija doći zbog toga što nagradna igra dolazi s turbofolk radija koji većinom pušta novu narodnjačku produkciju iz Srbije. Tu tek nema, niti je ikada bilo problema.

Tako je još od dana u kojima su ljudi ginuli za svoju slobodu i gubili svoje najdraže, a nakon rata se s navodnim neprijateljima crtalo po salvetama i komadalo druge države te trgovalo naftom i oružjem. Turbofolk Hrvatska i turbofolk Srbija idu ruku pod ruku: od predsjednice i predsjednika ovih država, preko 'zakletih' desničara i nogometnih huligana do klinaca koji u svojim glavama i smartphoneima spajaju playliste na kojima iza 'Jasenovca i Gradiške Stare' Marka Perkovića Thompsona slijede najnoviji hitovi Cece.

Javna promocija stereotipa

Naravno, neki su se lažno zgražali, ali nije tu bilo prave reakcije. A trebalo je biti jer je svođenje osobe na dasku ili hupsere, veličinu penisa ili podbradak dugoročno štetno za pojedinca i za cijelo društvo. Baš kao i kod izbora onoga što slušaju, sve su osobe puno toga više od njihovih fizičkih atributa – pitajte samo žene oboljele od raka dojke. Nema baš ničega spornog u tome da netko želi povećati grudi ili se podvrgnuti plastičnoj operaciji. Osobne su to odluke koje svatko treba donijeti samostalno i koje se trebaju poštovati. Problem je s ovim slučajem to što se javnom promocijom stereotipa zatvaramo u skučenost svih onih mogućnosti koje imamo kao ljudi. Umjesto prirodnih različitosti koje nas toliko krase, biramo plastičnu uniformnost. Ta plastična uniformnost veličine i oblika grudi, odjeće koju nosimo, trendova koje pratimo, laži koje živimo posebno je pogubna za mlade ljude, koji se vežu uz jedan i jedinstven standard onoga što društvo smatra lijepim i privlačnim.

Od svih tih debeljuškastih, mršavih, pjegavih, niskih i visokih, od svih tih prekrasnih mladih ljudi stvaramo u turbofolk Hrvatskoj čudovište koje kad odraste nikome baš nije privlačno. Sve su žene u tom našem mikrokozmosu bujnih grudi i visokih peta, mršave, idealne visine i bez bora, uvijek spremne na seksualnu eksploataciju dok se brinu za djecu. Posljedica toga je da su žene u našem društvu često smatrane neinteligentnima, iracionalnima i gotovo isključivo objektima muške požude.

Za muškarce je takvo stereotipiziranje još opasnije i pogubnije. Svodeći ih na turbofolk stereotip markiranih, grubih i neosjećajnih bića, kokainskih ovisnika i sponzora, društvo ih zakida za sve ono za što bi mogli živjeti, za sva ta povezivanja s bliskim osobama, svu ranjivost i svu nježnost za kojom kasnije u životu toliko žale. Nema u toj kampanji baš ništa drukčije od onoga što živimo: plastično operirani životi na posteljici od licemjerja, uz zvučnu podlogu turbofolka. Nema u toj kampanji i nagradnoj igri ništa opasno: operacija grudi kao želja nekih mladih ljudi može iznenaditi samo nekoga tko vikendom navečer nije kročio ulicama hrvatskih gradova. U Hrvatskoj je danas opasno biti svoj i prirodan. Još je opasnije, u društvu onih koji imaju hupsere, imati dasku u glavi. To je zapravo jedina subverzivna aktivnost u današnjoj turbofolk Hrvatskoj.