Nažalost, za one koji su upoznati s prilikama u hrvatskom prostornom zakonodavstvu ili onima kojima Dalmacija nešto znači pa aktivno svjedoče marćapiji koja obalnim pojasom hara u posljednjih 10-tak godina, ovaj plan je sve samo ne ono sto bi trebao biti. On je friška figa u džepu, rog i mudo jednog izopačenog mehanizma koji se, uprkos svim ništavnim i zlonamjernim odlukama zamotanim u pravničko-tehničke manipulacije, naziva prostornim razvojem. A taj je mehanizam u nas dobro podmazan.

Zemlja sobarica i vrtlara

Utoliko ne čudi što su izmjene i dopune županijskog plana Dalmatinci radili protivno vlastitoj demografiji, kulturi ili ekonomiji. Građevinske se zone bezrazložno proširuju kao da se na poluopustjelim otocima očekuje populacijski bum, a nove turističke zone nisu potkrijepljene niti jednom ozbiljnom ekonomskom studijom koja bi ih argumentirala. Iz usporedbe fizičkog prostora namijenjenog turizmu i novih površine za ostale djelatnosti proizlazi da je turizam dominantan motor gospodarstva, kao da lokalno stanovništvo neće radi ništa drugo. Kao da se posustale gospodarske aktivnosti treba do kraja ugasiti ili da nove ne treba ni počinjati, plan nam daje izravan odgovor na dilemu o kojoj se mnogo raspravlja posljednjih godina: jadransko je stanovništvo najbolje prekvalificirati u recepcionere, sobarice i kuhare. Ili vrtlare – plan primjerice omogućava četverostruko povećanje površina za golf igrališta, a da pritom nisu izrađene ili propisane analize o mogućnostima potrošnje vode koju takve namjene troše u velikim količinama.

Ono što dodatno pojačava osjećaj zbunjenosti jest očita paradoksalnost sadržana u činjenici da plan, iako predviđa rast populacije, nije sklon širenju stambenih zona nego potiče progušćavanje postojećih naselja. Tko zna što je bilo u glavama izrađivača plana, ali njihova bi se nakaradna logika mogla rekonstruirati ovako: najprije ćemo lažirali argument o povećanju populacije, taj ćemo argument iskoristiti za povećanje građevinskog područja, nakon toga ćemo dozvoliti stanovništvu da se koncentrira u velikoj gustoći u centru naselja što oni neće odbiti jer tamo postoji kakva takva infrastruktura, a nove građevinske zone će ostati za turizam. Ova demografsko-urbanistička manipulacija ima smisla jer ona kao da je izmišljena kako bi se zadovoljio Zakon o graditeljstvu jer on povećanje građevinskog područja uvjetuje upravo povećanjem populacije. Plan tako ne tretira prostor kao konstitutivan i nenadoknadiv resurs nego kao robu koje ima u izobilju i koja se može dobavljati šleperima kao španjolske rajčice ili stvarati po želji kao što junak iz Vukotićevog Surogata iz svog prtljažnika vadi plažu i more na napuhavanje gdje mu paše.

S tim je u skladu još jedna specifičnost dalmatinskog zakonika. Na dugom popisu referentnih studija kojima se argumentiraju očiti propusti županijskog Zavoda za planiranje nema studije koja ispituje učinak ovakvog plana na okoliš. Naime, niti kad je 2002. godine donešen prvi plan ova studija nije napravljena. Podsjetimo da je Republika Hrvatska prilikom pristupnih pregovora prihvatila obavezu izrade takvih studija. Potpisala je naša država i Deklaraciju o europskim krajolicima kako bi se zaštitile njihove krajobrazne i kulturne značajke, ali što to vrijedi kada o tim vrijednostima nema niti spomena u prostornima planovima naših jadranskih županija.

Razgovor gluhonijemih

Međutim, ovdje treba spomenuti i nešto sasvim drugo. Nešto što se isprva može učiniti toliko malim i nevažnim da se treba najprije ispričati što se o tome uopće govori. Jer što danas uopće znači, u usporedbi sa 4 i pol tisuće četvornih kilometara dalmatinskog teritorija koje je planom stavljeno na bubanj, govoriti o dometima i pravu na javni govor o prostornom razvoju i tamo nekakvim eventualnim socio-kulturnim aspektima djelovanja slobodno mislećeg možebitnog hrvatskog stručnjaka - intelektualca.

Naime sve gore navedene primjedbe na predmetni plan, uputili su sa puno više žara i pameti stručnjaci koji su se ovih dana okupili u zagrebačkoj Zelenoj Akciji. Uprkos činjenici da je organizirana javna tribina na početku funkcionirala kao konferencija za tisak i bez obzira na vehementni ton govornika, teško se bilo oteti dojmu njihove sveopće izoliranosti. Poput efekta telefonske govornice gdje nam je vidljivo da onaj unutra glasno govori u slušalicu, ali izvana njegovo nijemo previjanje i gestukulacija ne govori ništa. Ovaj osjećaj izoliranosti i sveopće tišine prati sva naša kulturna događanja sa kojih se kritizira stanje stvari, ali koja u kolektivnoj svijesti ostaju zabilježena na razini dnevno-potrošne i marginalne fusnote.

Ovoga puta primjedbe na plan su upućene iz tihog donjogradskog dvorišta, sa kata drvenjare u kojoj stanuje udruga za zaštitu prava čovjeka na okoliš (dakle u dvorani nevladine udruge koju gradonačelnik bezuspješno pokušava izbaciti iz stana, te u kontinentalnom Zagrebu, a ne u Splitu ili Trogiru).

Jedino što se ovdje ne radi o nadobudnim aktivistima, nego o stručnjacima. Iako se njihov istup može smatrati i aktivističkim činom otpora, osim aktivizma oni drže katedre, pišu znanstvene radove o prostornom razvoju u institutima ili su još u 70-ima stvarali urbanizam koji se iz današnje perspektive može činiti kao čista znanstvena fantastika. Ne samo zato što su tada urbanističko planiranje prakticirali inetrdisciplinarni timovi u kojima se moglo naći i pokojeg atomskog fizičara, nego i zato što je bilo vremena, novca i pameti da se proizvedu analize koje su precizno računale sezonska opterećanja turističkih naselja i njihov utjecaj na okoliš (ne mislite valjda da je očuvana istarska obala rezultat slučajnosti...a kako danas izgledaju naše znanstvene analize dovoljno govori slučaj popisa stanovništva).

Ta mala nevažna tema oko koje se ustručavamo zabrinjavati i govoriti je današnja perspektiva stručnjaka koji se, uprkos stanja na terenu, u administraciji i politici, i dalje pošteno bavi disciplinom koja je temeljito uništena. Uprkos tome što sveopća društvena okolina ne mari za njegovo djelovanje, kada moćnici ne cijene dugo akumulirano znanje ili kada se politika ograđuje od njegovih stavova. Može li slobodni intelektualac-urbanist (ekonomist, sociolog ili arhitekt) opstati u takvom društvu?

Ono što neki nazivaju kulturom neznanja, utemeljeno je na uništenju ukupnog socijalnog kapitala koji predstavljaju upravo takvi stručnjaci. Bez obzira na unutrašnje zadovoljstvo koje dobiva iz bavljenja svojim životnim opredjeljenjem, na razini ljudske individue koja svoje koordinate određuje u zajednici, njemu ovdje nema mjesta.