Hoće li bič do jučer željene Unije biti dovoljno oštar da pobudi svijest o tome koliko je porazno da se do sada nismo pokazali dorasli mudrom vođenju državnih financija? Slaba je utjeha da je još 20 drugih članica EU pokazalo podjednaku neodgovornost - neodgovornost prema vlastitoj djeci. A upravo je u tome bit EDP-a. Zato, i kada nam bude najteže, sjetimo se da je moralno neke stvari platiti danas i odustati od namjere da svu tu hrpu dugova prevalimo na leđa vlastitoj djeci. Djeco, veselite se, nemojte emigrirati! Tata i mama će konačno dobiti financijskog skrbnika. Možda ipak ima nade za vas.

Međugeneracijska solidarnost

Kada je ministar Jovanović smanjio plaće rektora i javno objavio da je plaća rektora Bjeliša ranije iznosila 47,000 kn bruto, odnosno 23,000 neto, postarija je gospođa, koja je prije četrdesetak godina radila u računovodstvu velike tvrtke, uskliknula: ‘Pa kako je to moguće?! Tolika razlika bruta i neta! U moje vrijeme, to je bilo puno manje...’

Njen uzvik objašnjava dramu naše takozvane međugeneracijske solidarnosti. Starija je generacija premalo štedjela za starost, jer je financirala relativno mali broj nekadašnjih penzionera. Nije dodatno izdvajala za svoje mirovine. I da nije bilo rata i tranzicijskih lomova, broj umirovljenika njene generacije u odnosu na broj današnjih radnika bio bi neusporedivo veći nego prije 40 godina. To znači da se crne demografske prognoze za sada ostvaruju, i u mirovinskome sustavu eskaliraju s deficitima koji iznose u prosjeku 5% BDP-a godišnje. Unatoč enormnom opterećenju porezima i doprinosima, i bez obzira pada li ili raste BDP.

Društvo je na tu činjenicu reagiralo na tri načina. Prvo, međugeneracijska solidarnost nametnula se kao prvorazredno političko pitanje. Drugo, pokušana je mirovinska reforma. Treće, državnim se ulaganjima pokušalo akumulirati imovinu koja će se prenijeti na sljedeće generacije i time povećati njihov proizvodni kapacitet. Pokazat ćemo da su sve tri akcije pogrešno izvedene. Propustili smo učiniti najvažniju stvar: stvoriti učinkovito društvo koje svojim teretima i neefikasnostima neće motivirati ambicioznu i kreativnu djecu na odlazak iz zemlje. Možda nas EU sada prisili da uredimo svoje javne financije?

Prvorazredno političko pitanje

Nakon što su HDZ-ove vlade u naziv jednoga ministarstva upisale pojam međugeneracijske solidarnosti, SDP-ova je taj naziv ukinula. No, bit politike nije se promijenila. I ova vlada nastoji napuniti prenapregnute socijalne fondove (zdravstvo i mirovine), a s druge strane drakonskim porezima i doprinosima tereti one koji još uvijek ovdje rade, a kojih je jedva nešto više nego umirovljenika. To znači da se međugeneracijska solidarnost ovdje tumači kao solidarnost onih koji rade prema onima koji su nekada radili. Solidarnost se ne odnosi na one koji će sutra raditi, našu djecu. Kao da molimo Boga da sve skupa izdrži još malo, tek toliko da na njih prebacimo sav taj dug, a apostoli te ideje, sindikati i dio akademskih ekonomista, uporno ponavljaju da javni dug u Hrvatskoj nije nikakav problem i da deficite (i dug) treba još povećati radi poticanja proizvodnje!

Malo brige za buduće generacije pojavilo se u rijetkom trenutku prosvjetljenja potkraj 90-ih i početkom 00-ih. Tada je pokrenuta mirovinska reforma. Ideja dobra, no izvedba je međutim bila loša. Nametnuta je stroga regulacija - fondovi su zakonom natjerani najveći dio imovine držati u Hrvatskoj i to najvećim dijelom u državnim obveznicama. Afirmirala se populistička ideja da tim novcem treba financirati državna ulaganja. Ideja još uvijek živi, pa se i sami menadžeri fondova guraju u monetizaciju autocesta nakon što su prema državi bili popustljiviji nego što su trebali, jer su u njenim obveznicama držali i više od minimalno propisanog dijela portfelja. Performanse hrvatske ekonomije bile su veoma loše, desila se globalna kriza, i ishod upravljanja tim fondovima nije mogao biti drukčiji nego - vrlo loš.

Transfer imovine među generacijama

Do nedavno se naivno mislilo da će sve te probleme pod tepih pospremiti rezultati naših sjajnih državnih ulaganja. Pa vidi koliko nam turista dolazi autocestom! Naizgled, naša generacija koja radi, čini veoma korisnu stvar ako javnim sredstvima gradi produktivne kapacitete koji će povećati proizvodne mogućnosti sljedećih generacija. Elektrane i autoceste očiti su primjeri koji hrane tu jednostavnu intuiciju o transgeneracijskim ekonomskim koristima. HDZ je umjetnost izmišljanja takvih gluposti za utapanje novaca već doveo do figurativnog savršenstva: potopljeni tuneli do hrvatskih otoka, deseci i deseci kilometara. Koliko košta? Ne pitaj, al ne oduzimaj mi snove, ne radim to zbog sebe, nego zbog djece!

Fascinirani betonskim i alfatnim strukturama i političkim ADHD-om, ljudi gledaju samo imovinu i zaboravljaju da se zajedno s njome djeci prebacuju i obaveze. Tako će vjerojatno biti i s obavezama za izgradnju autocesta koje su važan dio javnoga duga od sedamdesetak posto BDP-a. Ne samo da je vrijednost dugova neusporedivo veća od vrijednosti imovine, nego tu hrpu duga guramo pred sobom ne bi li ga prebacili djeci na ramena. Pitanje je hoće li biti vremena za to i hoće li biti ikoga da taj teret prihvati? Ima li i ta generacija neko pravo da nešto od svojih snova prebaci na sljedeću generaciju?

I što sad? Tri mogućnosti

Dakle, ekonomija koja je presahnula pod fiksnim teretom preambiciozne države ne može proizvesti potreban ekonomski rast uz koji bi ovaj javni dug bio opravdan. Ni mršava nada u obrat trenda BDP-a koja se javila zadnjih dana neće dovesti do rješenja naših problema. Drugim riječima, hoće li neki budući BDP biti +2% ili -2% u odnosu na isti kvartal prošle godine, posve je nevažno u nekom dubljem, povijesnom poretku stvari.

Na razini toga poretka, moguća su samo tri ishoda. Redom: prvi, piramida duga i kamata dalje će rasti. Dugove ćemo prebaciti na sljedeće generacije zajedno s enormnim državnim nametima i nekonkurentnim gospodarstvom, a djeca će ostati ovdje, platiti sve to i zahvalno se brinuti za nas kada nećemo moći više raditi. Je li taj scenarij moguć, ili je vjerojatnije da će najproduktivnija djeca u tom slučaju otići i eventualno nam svakoga mjeseca poslati poneki euro kao dopunu crkavice od mirovine?

Drugi ishod: mi bismo voljeli da piramida duga i kamata dalje raste, no u jednom trenutku netko, kao u Grčkoj, poviče ‘car je gol’. Slavina se odjednom zatvara, počinje nova ali još oštrija kriza, a mirovine, plaće i drugi dohoci - sve se kreše barem dvadeset i pet posto, vjerojatno i više, ali nekontrolirano, pod pritiskom nužnosti. Kreću teorije zavjere, kriv je netko drugi - bankari, MMF, političari, samo ne mi. Duboko u nama, možda i neosvješten, ostaje žal što nismo uspjeli dogurati dovoljno daleko da zaribamo vlastitu djecu prije nego što ovome svijetu kažemo doviđenja, tražeći netom prije toga bezuvjetnu zahvalnost jer im u naslijeđe ostavljamo poneki materijalni trag naših snova. U svjetlu međugeneracijske solidarnosti, takva bi kriza bila pravednija od polaganog društvenog umiranja u prvom scenariju, jer bismo najveći dio troškova platili mi – koji smo makar malo, ako nikako drukčije onda kao glasači, doprinijeli stvaranju (odnosno produžavanju života) ovog neefikasnog društva.

Treći ishod: neka pametna i hrabra politička garnitura zbraja dva i dva, razumije ekonomske zakonitosti, dobiva političko povjerenje, uzima uzde u ruke i izvodi kontroliranu prilagodbu kroz reforme i racionalizacije koje nakon nekog vremena proizvode viši i zdraviji ekonomski rast. Pri tome su još i dobri menadžeri i izvode to na brz i najbolji mogući način. Sa ili bez Bruxellesa i njihove Procedure prekomjernog deficita, EDP-a.

EDP je ipak veliki upitnik

Mnogi su u ovom trenutku užasnuti. Opet gubimo teško izboreni suverenitet! Milanović će morati objasniti kako je sada odjednom EDP najbolje rješenje kada je dojučer najbolje rješenje bio njegov fiktivni ‘srednji put’ (morat će odgovoriti na pitanje zašto nismo kuću mogli ranije urediti sami?). Ribić će govoriti da je znao, jer EU nije ništa drugo nego utvrda neoliberalnog kapitalizma koja provodi pogrešne ekonomske teorije. HDZ će, na našu sreću i svoju tugu, morati odustati od potapanja naših novaca u podmorskim tunelima.

No neka tugu naše političke elite kompenzira radost naše djece. Već od sutra možda ima nade za vas, djeco. Možda vas neki tamo EDP spasi od toga da vam generacija vaših roditelja na glavu navali sedam tona utega duga. Ipak, to je samo možda ... jer, ni taj Bruxelles ni taj EDP nisu cvijeće. Pitanje je što oni uopće znaju o nama, našim financijama i našim ‘strukturnim problemima’. I to su birokrate, braća po oružju s ovima našima. Oni uvijek radije uvedu novi porez nego da se odreknu nekoga prava na proračunskoj strani gdje visi vime. To bi podržali i sindikati javnog sektora. A ako raspale s porezima, onda će i EDP proći, a mi ćemo se ponovo naći na početku, samo malo umorniji nego što smo danas.