Draga Rujana,

priča kreće ovako...

Oboje imamo 28 godina, upoznali se prije cca.2 godine i toliko i živimo zajedno. Ne mogu opisati koliko nam je lijepo, drži me kao kap vode na dlanu. Naravno da se porječkamo, ljudi smo, ali nikada nismo imali veću svađu.

Da se vratim na sam početak naše ljubavne priče. Nakon što sam izašla iz duge veze (6 godina), nisam mislila da ću se tako brzo zaljubiti i zavoljeti nekoga, ali eto, dogodilo se. Na početku (prije definiranja) veze, problem je bila njegova bivša koja mu se počela opet uvlačiti u život i on nije bio siguran da li želi vezu. Nakon što smo (uspješno) uspijeli riješiti taj problem, i kad je sam skužio da odnos s bivšom (povremena poruka) nema smisla, lijepo je sve curi objasnio, mi smo razgovarali i počeli biti par. Toliko sam mu se prepustila i opet si dopustila da budem ranjiva jer sve mi je bilo savršeno, da kad se dogodilo to što se dogodilo, mislila sam da se sve srušilo.

Nedavno sam saznala da se našao sa bivšom i to igrom slučaja (mogla bih razmišljati o poslu privatnog istražitelja), prije godinu i pol. Da sad baš ne ulazim u detalje kako, uglavnom - saznala sam da nisu bili zajedno. Naravno, takva kakva jesam, ODMAH sam ga to pitala i potvrdio je. Moram napomenuti da ona i mi ne živimo u istom mjestu (ako je to uopće bitno). Dugo smo razgovarali, bilo je suza, straha, svega. Od tada puno radimo na našoj vezi, on je još bolji nego što je bio (koliko god to možda nevjerovatno zvuči), ali u meni je sada stalno strah. Onaj strah da opet ne napravi budalu od mene, da mi ne taji nešto i da to ne saznam koju godinu poslije. Kad sam ga pitala zašto se uopće našao s njom, odgovorio je da mu je to trebalo da zatvori to poglavlje u svom životu i da zbog ega pokaže kako je sada sretan. Pa, zapravo, meni treba savjet. Kako se riješti tog vražjeg kamena koji mi sjedi na prsima? Kako prestati biti frikuša koja je svako malo provjerava na fejsu? Ne želim da mi moja ludost uništi ovo što imam, ali ne prođe dan da ne razmišljam o tome, da me ne povrijedi, opet....

X.

Draga X.,

Nemoj se ljutiti ali stvarno si frikuša!

Čovjek ti je sve priznao i objasnio, njegovo objašnjenje je savršeno logično po svemu, a pogotovo u svjetlu tvoje opsesivnosti – da ti je to rekao tada, vjerojatno bi ispalila na živce i poslala ga u vražju mater, što očigledno nije htio čim te “drži kao kap vode na dlanu” i “još je bolji nego što je ikada bio (mada to nevjerovatno zvuči)”, prema tvojim riječima.

Prvo, ne razumijem zašto bi to zvučalo nevjerovatno kada te drži kao kap vode na dlanu? I drugo, kojim pravom očekuješ da te uopće drži kao kap vode na dlanu ako se ponašaš kao isljednica/inkvizitorica?

Oprosti, ali da mene partner špijunira po Fejsu, bila bih uvrijeđena, a sigurna sam da vrijedi i obrnuto (pri tome napominjem da sam godinama bila bolesno ljubomorna bez ikakvog razloga, pa znam o čemu pričam).

Imam osjećaj da to “mi” u rečenici “puno radimo na našoj vezi” znači da on pleše oko tebe dok ti uzgajaš paranoju da bi se opet moglo “dogoditi to što se dogodilo” – ovo je inače zanimljiva formulacija koju ljudi često koriste kada se Dogodi Nešto Što Se Ne Smije Imenovati, što je u redu ako se radi o nečijoj smrti ili saobraćajki, pa čak i prevari, ali ženo draga – Ono Što Se Dogodilo Jest - Ništa. Dvoje ljudi se vidjelo, dokazalo što se imalo dokazati/pokazati - razišlo se i To Se Nikada Nije Ponovilo.

Ali ono što bi moglo ozbiljno ugroziti tvoju vezu, bar koliko ja mogu vidjeti iz tvog maila je tvoja bolesna kontrola. Ne možeš nikoga potpuno kontrolirati, pa niti sebe. Jasno mi je da se bojiš, svi se toga bojimo, ali neka ti taj strah bude pokretač da činiš nešto što će vas oboje veseliti, a ne da šnjofaš po njegovom profilu. Kada to shvatiš, donesi odluku koja je meni spasila ljubavni život: pomiri se s tim saznanjem, opusti se i u jednu mu ruku daj Ljubav a u drugu Povjerenje. Ruku punih tako lijepih stvari, teško da će zagrabiti u nešto sa strane.

I još nešto: kada sam bila mala, jako sam se bojala mraka. Moja je mama svaku večer ležala sa mnom u krevetiću i čekala da zaspem kako bi se išuljala. Kada sam imala negdje 5-6 godina, poklonili su mi slikovnicu čijeg se imena i autora ne sjećam, a nisam uspjela naći niti na internetu, ali se sjećam crteža i stihova: na lijevoj stranici je bila dječja soba – krevet, stol i stolica i dječak koji stoji u sredini, a na desnoj je bila samo crna površina i dječakove oči u mraku. Ali cijela stvar je na mene djelovala magično – prije spavanja bih otvorila slikovnicu na toj stranici i glasno pročitala:

“Što šutiš, što tu stojiš? To sam ja, Ništa – mene se bojiš?”

A zatim bezbrižno zaspala.