Neke se stvari se još čine jako dalekima, a ipak postaju sve bliže na sve opasniji način. Pa tako i Hrvatskoj, gdje malo koga stvarno zanimaju sve češće i sve opasnije priče o nuklearnom izazivanju Sjeverne Koreje, mogućim napadima na iranske nuklearne reaktore ili stvarnom nadgledanju nekih malih, a ipak pomilovanih nuklearnih sila. Neki su sporazumi sklopljeni, neka su žarišta ugašena, a neki strahovi zbog mogućih terorističkih napada ukradenim ili preprodanim oružjem

iz bivših komunističkih nuklearnih arsenala ipak su otišli u svojevrstan kolektivni zaborav.

No čak i između primirenih velesila neki se bitni sporazumi o ograničenju nuklearnih arsenala odgađaju desetljećima, a priče o novom odabiru neprijateljskih ciljeva (ruske rakete navodno se ponovno okreću prema američkim gradovima) ili lansiranju neprobojnih svemirskih štitova (a to zanima i Obamu), ipak se ne mogu svesti samo na propagandističko nadmetanje onih koji više nikada neće prijetiti nuklearnim oružjem. Sve dok postoje u silosima, uvijek postoji opasnost da netko zbog nečega pritisne onaj konačni crveni gumb kojim će ispaliti neki od mnogobrojnih nuklearnih projektila.

Malo je toga stvarno uništeno, otpisano ili onesposobljeno, potpisano ili zajamčeno, dogovoreno ili poslano u zaborav, ali Europu, pa tako i Hrvatsku, ne zanimaju previše ni prekobrojne nuklearne glave, ni nezaustavljive rakete, ni nevidljive podmornice, ni špijunski sateliti, a ni podjele na one kojima je sve dopušteno i one koje se zbog svega optužuje unaprijed. Bombe ostaju bombe, ali se sada ipak vode sasvim drukčiji ratovi.

Tako više ni u Njemačkoj, ni u Francuskoj, a nekmoli u Hrvatskoj, neke nove bombe, rakete ili sateliti više neće izvesti na ulice stotine tisuća zapadnih prosvjednika, kao što se to vrlo burno zbivalo u zapadnoj Europi prije tridesetak godina, ili cijeli svijet doslovno zamrznulo u samrtničkom strahu kao u vremenima davne kubanske krize. Oni najmoćniji više ne zveckaju nuklearnim oružjem (SAD, Rusija, Kina), ali se svijet ipak sve više bavi nekim novim nuklearnim prijetnjama, koje se više ne nagovješćuju kao neizbježno samouništenje, ali mogu potpuno promijeniti trenutne dnevne redove u izazivanju dodatnih globalnih katastrofa – od diplomatskih i političkih do gospodarskih i svjetonazorskih.

Dok na ulicama Zapada svaki čas zavre neka nova antikapitalistička pobuna, neki novi društveni bijes, neki novi vapaji za pravdom i neki dodatni pozivi za obranu osnovnog ljudskog dostojanstva, u sjedištima nekih najmoćnijih zemalja ponovno se naveliko raspravlja o nekim starim pitanjima koja bi ovaj svijet u vremenima neprevladane krize ipak mogla pretvoriti u svijet nepopravljivih katastrofa. U Japanu tek sada shvaćaju što im se dogodilo rastakanjem nuklearnih jezgri u nuklearkama Fukushime, ali čak ni Europu kao Europu previše ne brine mogući rat koji bi između Sjeverne Koreje i Kine i Južne Koreje, SAD-a i Japana, mogao izazvati treći nuklearni pokus i ispaljivanje prve svemirske rakete nepopravljive Sjeverne Koreje. I to već za nekoliko dana, usprkos svim opomenama, prijetnjama i zabranama, koje su izrekle, dogovorile ili pokušale nametnuti one najmoćnije zemlje, od papirnatih rezolucija Vijeća sigurnosti do tajnih dogovora o trgovačkom paritetu između tone žita i dekagrama nuklearnog eksploziva, kako bi se zemlja opće gladi konačno pretvorila u zemlju razuma.

Rat i ratovi, ne odmah i oni nuklearni, a pogotovo oni izravni između SAD i Kine, ali svakako mnogo opasniji, dalekometniji i višeznačniji negoli se to sada čini. Kina jedva podnosi ucjenjivačko razmetanje Pyongyanga, ali ne može dopustiti nikakav krah, poraz ili kaznu, koji bi cijelu Koreju konačno ujedinio po zapadnim receptima, Washington mora zaštititi Seul, ali svoje monetarne i trgovinske obračune s Kinom ne može uzvisiti do novog hladnog rata u azijatskom nuklearnom zveckanju. Japan ovisi o američkoj zaštiti, ali ako Sjeverna Koreja iskuša treću bombu i ispali prvu svemirsku raketu, niti ova 'zemlja bez vojske' neće više moći sjediti skršenih ruku u zabranjenoj izgradnji vlastite sigurnosti za vlastitu zaštitu. Obama ne može ostati 'tigar od papira' (Koreja, Irak, Afganistan) u trenutku kada mu njegovi predizborni protivnici ionako podmeću neodlučnost, povlačenje i nesigurnost, dok bi svaka promjena dosadašnje ravnoteže u sve neizvjesnijem kompromisu između poduzetnih maoista i obogaćenih komunista, mogla i u Kini – gdje se gotovo istovremeno s novim američkim predsjednikom bira i devet novih članova najmoćnijeg partijskog tijela – dovesti do vrlo značajnih pomicanja u globalnim odnosima i s Moskvom i s Washingtonom.

Ovaj se svijet bori za svakodnevni kruh, neizbježnu pravdu, novu budućnost i dugoročnu sigurnost, nedodirljivo dostojanstvo i pravo na slobodu bez državotvornih, religijskih ili društvenih dogmi, a još uvijek živi u sjeni pogubnih nuklearnih batina, koje zaluđenu potrošačku javnost, počinju iznova zanimati tek ako se u neke presudne globalne izazove umiješa i neka neočekivana medijska zvijezda, kao što je to ovih dana učinio njemački književni nobelovac Guenther Grass (84), koji se u vrlo prosječnoj pjesmi bez velikih stihova ('Nešto što svakako treba reći') usudio usprotiviti njemačkoj prodaji podmornice koja bi Izraelu omogućila da je oboruža i vlastitom nuklearnom opremom. I zatražio međunarodnu kontrolu izraelskih nuklearnih postrojenja, kada se to traži i od Irana. Ovo nije mjesto za konačne procjene njegovog 'zatajenog antisemitizma', 'nerazumne obrane Iraka' i 'nepravedne objede Izraela' ili za obnovu raspredanja o njegovoj zatajenoj nacističkoj prošlosti i dvojbenoj budućnosti njemačke socijaldemokracije. Kao ni o bijesu i uvredama u Izraelu i jeftinom oduševljenju u Teheranu, dok Grass ipak ne bi bio Grass kad ne bi javno rekao ono što misle i mnogi drugi, a ipak se ne usude izreći.

Nema dvojbe da Iran (ili bar ovakav Iran) ne smije prerasti u nuklearnu oružanu silu, dok je borba za opstojnost Izraela zajednička borba za opstanak temeljnih ljudskih vrijednosti, ali će se u budućnosti – kako su dokazale i polemike oko Grassovog 'istrčavanja' - sve teže obraniti tvrdnje da u istom geostrateškom kotlu, samo nuklearno oružje Izraela bude potpuno izuzeto od bilo kakvog, osim (možda) američkog nadzora. I najbolji narodi mogu imati loše vlade, a i najveće civilizacijske vrijednosti mogu postati žrtvom nekih potpuno suludih državnih ciljeva, dok se i Izrael i Iran, praktički natječu u gaženju preporuka Ujedinjenih naroda. Izraelsko nuklearno oružje službeno ne postoji, ali već petnaestak godina ostaje nepobitna činjenica, pa kada se prijeti i Iranu i Sjevernoj Koreji, obuzdava Pakistan, a ipak zaobilazi Izrael, ova se 'pjesma' Guenthera Grassa pojavila u najgorem mogućem trenutku, kada bi se uz opće društvene, gospodarske i svjetonazorske pobune, mogli obnoviti i prosvjedi iz devedesetih godina, kada su europske ulice poplavile hiljade nezadovoljnih mirotvoraca, koji više nisu htjeli prihvatiti nametnute podjele između 'dobrih' i 'loših momaka', 'odgovornih' i 'neodgovornih država' i 'poželjnih' i 'nepoželjnih režima', onih koji uvijek imaju pravo na batinu, i onih kojih moraju pristati na svaku iznuđenu kaznu.