Nekima je otpala pozlata, a mnogi će bar u potaji proklinjati svoju ponizničku brbljivost, ali bar u Hrvatskoj otkrića Wikileaksa nisu izazvala nikakve dramatične političke štete, ili nepopravljive osobne tragedije. Ekvador je protjerao američku veleposlanicu zbog toga što je u svojim izvješćima optužila predsjednika republike da svjesno prikriva kriminal šefa policije, a američki veleposlanik u Meksiku sam je podnio ostavku kada je bio javno optužen da svojim procjenama ometa borbu protiv svemoćnih narko-kartela. U Washingtonu je morao otići glasnogovornik State Departmenta zbog nepromišljenih izjava o američkom zatvorskom progonu Assangeovog glavnog informatora, u Berlinu je ministar vanjskih poslova protjerao svog moćnog stranačkog savjetnika zbog toga što je otkrivao njemačke koalicijske tajne.

U Švicarskoj su uhitili nekog bivšeg bankara koji je Wikileaksu prepustio niz bankarskih tajni (još nisu objavljene), dok je prva američka diplomatska žrtva – američki veleposlanik u Libiji - povučen još u siječnju ove godine, budući da je (kako je otkrio Wikileaks) prerano zakukurikao o Gadafijevoj osobnoj samovolji. U procjeni konačnih šteta, sve ovisi o izboru pravog trenutka, a za gotovo sva neočekivana otkrića nikada nije bilo presudno važno jesu li ili nisu istinita, pogrešna ili ispravna, moralna ili nemoralna. U politici i diplomaciji na prvo mjesto oduvijek je dolazila procjena dugoročnih strateških interesa, a ne papirnati zagovori istine i pravde.

Baš kao u Hrvatskoj, američki veleposlanici su u svim zemljama svijeta uložili ogroman trud kako bi dokazali da su ta veleposlanička izvješća samo 'gruba građa' i 'osobni pogledi' koji imaju samo 'trenutni karakter', dok se vanjska politika konačno stvara u vladi i ministarstvima vanjskih poslova. U tu očekivanu 'kontrolu štete' valja ubrojiti i jedva prikrivene američke isprike nekim neizbježnim moćnicima (Vatikan), dok se duboko u pozadini čini sve kako bi se spasile karijere i životi onih koji su govorili previše, bilo da se radi o ugroženim borcima za ljudska prava u 'propalim zemljama', bilo o generalima koji su se usudili reći istinu o vojnoj politici vlastitih predsjednika (Zimbabve).

O tome se mnogo govorilo čim su objavljene prve Wikileaksove provale, a danas ta tema postaje presudna u konačnoj procjeni Wikileaksove hrabrosti, budući da konačni paket bezbrojnih američkih bilješki sadrži barem stotinu imena osoba koje bi mogle stradati zbog toga što su u susretima s Amerikancima bile previše istinite, otvorene i hrabre. Za sada još nije zabilježen takav osvetnički pohod 'autoritarnih vlada', ali ostaje činjenica da se u međuvremenu u međusobnim sukobima raspao Wikileaksov rukovodeći tim, a ovom proroku istine okrenule su leđa i najmoćnije novine-suradnice. Assange još može dobiti Nobelovu nagradu, ali mu još prijeti i dugogodišnja zatvorska kazna.

U tim općim pregledima, Hrvatska može biti zadovoljna gotovo svim dosadašnjim američkim veleposlanicima, bez obzira što neke američke diplomatske ocjene nisu osobito laskave za hrvatsku poslovičnu samozaljubljenost. Washington je odigrao presudnu ulogu u hrvatskom pristupu NATO paktu, znatno pomogao u europskim pregovorima, smirio i opomenuo Ljubljanu, a pomagao je i u odnosima s Haagom, bilo izravnim utjecajem, bilo neizbježnim savjetima. U Zagreb su – za razliku od nekih drugih tranzicijskih zemalja – dolazili samo profesionalni diplomati, koji su još od Clintonovih vremena Hrvatsku odabrali kao buduće sidro europske stabilnosti i regionalne suradnje u vrlo neizvjesnom okružju, bez obzira što je i u njihovim očima Hrvatska 'mala zemlja, čiji će doprinos regionalnoj i globalnoj sigurnosti uvijek biti skroman, njezine mogućnosti angažiranja ograničene, a njezino tržište minorno', kako je to još 2006. u svom izvješću napisao američki veleposlanik u Zagrebu.

Na jednoj strani sidro, a na drugoj tek mali otok u beskonačnom globalnom moru, ovakva Hrvatska je ipak dostatno važna za dodatnu pomoć u balkanskom zaljevu oluja, dok su izravna američka uplitanja, procjene i ocjene lokalnih političara, u pravilu – baš kao i drugdje – ovisile o trenutnoj procjeni tko je 'pro', a tko 'anti' u izravnom zagovoru američke politike. U tome su Ivo Sanader i Jadranka Kosor prolazili mnogo bolje od Ivice Račana i Stjepana Mesića, bar kada je riječ o američkoj pravosudnoj nedodirljivosti i potrazi za izravnim vojnim saveznicima. Američki su analitičari izravno popisali i sve nedostatke Jadranke Kosor (manjak iskustva i europskih veza, neznanje jezika), baš kao što su višestruko osudili očajnu gospodarsku politiku ove Vlade, ali nema nikakve dvojbe da u ovom trenutku neće poduprijeti nikakve konačne obračune koji bi doveli do toga da se vlast u Hrvatskoj počne valjati po cesti i prije neposrednih parlamentarnih izbora.

I u Hrvatskoj su mnogi američki veleposlanici Hrvatsku kritizirali javno, ali se ta kritika dobro uklapala u ono što Amerikanci čine i u mnogim drugim, pa i provjerenim, zapadnim zemljama. Dok neki drugi moćnici (Kinezi) nikada ne govore javno o unutarnjim političkim prilikama u zemljama domaćinima, Amerikanci su često nemilosrdni u svojim javnim procjenama, a brutalno otvoreni u neizbježnim preporukama, pa su mnoge male zemlje (kako se šale u Bugarskoj) osuđene na novu podjelu moći između vlastite izvršne i zakonodavne vlasti, i podjednako moćne vlasti američkog veleposlanika. Jadranka Kosor i Ivo Josipović danima ne mogu dogovoriti nekakav pomirbeni sastanak, ali ni on ni ona nisu mogli odbiti da se ipak ne sretnu u Muzeju Mimara na američkoj komemoraciji za žrtve 11. rujna.

Baš kao što sam na ovom mjestu napisao još u prosincu prošle godine, Wikileaks nije otkrio ono što i prije nisu znali najbolje obaviješteni, bez obzira što je dodatno osporio sve lažne mitove o diplomatskoj iskrenosti, pouzdanosti i nepovredivosti najmoćnijih. Američka je diplomacija zapala u opću krizu povjerenja, ali to sigurno nije bio 'posljednji čavao u lijes klasične diplomacije', budući da su i prije Wikileaksa, klasičnu diplomaciju iz temelja promijenili novi mediji, nevladine organizacije, preobrazba globalnih dnevnih redova i rušenja svih granica između bilateralnih i multilateralnih međunarodnih odnosa. U tome hrvatska politička elita nije bila jedina koja je američke pozivnice skupljala kao najljepša odlikovanja, pa sada i u Hrvatskoj mnogi tek trebaju opravdati svoju neobuzdanu brbljivost, nepotrebnu pokornost, neželjenu povodljivost i ulizivačku poniznost.

U svakoj velikoj aferi ima cijeli niz takvih neočekivanih političkih i osobnih tragedija, koje tek očekuju svoje konačne ishode, ali u konačnom zbiru sve ono što je Wikileaks otkrio o Hrvatskoj bjelodano dokazuje da je moćna američka diplomacija u obrani svojih regionalnih planova, za ovu i ovakvu Hrvatsku, učinila mnogo više nego to ona izvorno zaslužuje kao 'mala zemlja ograničenog utjecaja'. I propalih snova, bar kada je riječ o blagostanju i vladavini prava.