Ivu naravno ne poznajete. Ona nije televizijska zvijezda i o njoj ovih dana niste ništa pročitali. Zapravo, da budem iskren ni ja ne poznajem Ivu. Mislim, znam je, ali ne poznajem. Mene i Ivu isključivo su spajale dnevničke šihte, a razdvajao stol za kojim smo sjedili.

Nisam s Ivom nikad otišao na kavu, nismo nikad lamentirali o životu, politici i nogometu, nismo čak odigrali ni običnu trač partiju, koja je oko nas prilično uobičajena poslovna zanimacija.

Jer Iva kao i ja ne voli tračeve, ali jako voli svoj posao. Živcira se kad stvari krenu loše, drago joj kad sve dobro završi. Iva je rastom nešto niža, ali zna tako žestoko opsovati da se i ja veliki prepadnem. Ali isto tako se zna vedro i iskreno nasmijati da se i medvjed razgali. U ratu je izgubila brata, ali nikad nisam u nje naslutio ružne misli prema drugima. Osim što joj ponekad tzv. veliki Hrvati strašno idu na živce. Iva je, recimo to tako, tzv. mali Hrvat. Ona je vegaterijanka, ima kratku plavu kosu i u šihti popuši kutiju cigareta.

I to je otprilike sve što ja znam o Ivi.

Malo da biste mogli reći da poznajete neku osobu, ali dovoljno da vam je s tom osobom ugodno raditi.

A ja sam postao jako slavna i popularna osoba proteklih dana, inbox mi je pretrpan stotinama čestitki i izraza potpore, od vukovarskih ratnih veterana i Bojana Glavaševića pa do umirovljenih generala, aktivnih političara, akademičara, nevladinih udruga, kolega novinara i nepoznatih gledatelja. Ljudi mi prilaze u gradu i čestitaju, jedan je nekidan nasred ulice zaustavio auto, izašao i stisnuo mi ruku.

E, pa vidite, meni je od svega toga već malo neugodno, ne samo zato što je događaj nadmašio autora događaja, u mom poslu slava je lijepa i ugodna, ali prolazna stvar, a nije neka sreća kad novinar kojemu je posao objavljivati vijesti sam postane vijest. Pogotovo jer mu to nije bilo ni na kraj pameti, ali ta je vijest ionako izašla iz želuca, a ne iz pameti.

Neugodno mi je jer svega toga ne bi bilo da nije bilo Ive.

Iva je naime realizatorica Dnevnika. Realizatori nikad ne postaju nacionalne zvijezde, njihova slava svodi se na 5 sekundi odjavne špice Dnevnika, malokad im netko stisne ruku za dobro obavljen posao, plaća im je upola manja od moje, a njihov posao vrijedi koliko i moj. Oni su šefovi u kontrolnoj sobi koja se zove režija, ništa se ne pokreće i ništa se ne događa ako neka Iva ne stisne gumb. Kada Dnevnik krene, ja sam samo astronaut u kapsuli, a Iva taj naš Voyager lansira, navodi i prizemljuje.

I te nedjelje, Iva je bila sa mnom u šihti. Mogao je biti Bicko, Ružica ili Hrvoje, ali grah je pao baš na Ivu. Kada sam pisao onaj komentar iz želuca, Iva je pripremila sliku i grafiku. Iva se pobrinula da to izgleda televizično, bar onoliko koliko nečije trominutno očitovanje uopće može biti televizično.

Iva, kao što rekoh, voli svoj posao.

Pa kada se negdje iz bespuća povijesne zbiljnosti usred Dnevnika pojavio izvjesni gospodin i nakon kraćeg i srdačnog razgovora sa mnom u studiju pojavio u režiji i ondje na prvoj liniji bojišnice izdao naređenje:-To ne ide, jesu li me svi u režiji dobro čuli, taj prilog ne ide, naređujem da to ne ide, blesimetar ne ide! - znate li što je tad u tom trenutku, dok ja u studiju bespomoćno u glavi vrtim sve moguće rasplete te sulude situacije, a nijedan nije izvodljiv bez Ive, znate li što je tad učinila Iva koju jedva da poznajem?

Samo ga je blago pogledala i potom spustila glavu natrag prema svom monitoru i zajedno sa mnom mirno odvozila Dnevnik do kraja. Za njom i svi ostali u režiji 4. I to je, znate, baš bilo, onako, do jaja.

I meni osobno važnije od sve gungule koja je poslije uslijedila, od svih suspenzija, sankcija i projekcija, od svih tračeva i ovakvih i onakvih interpretacija, važnije od svih novinskih tekstova koji su o tome napisani, od svih čestitki i tapšanja koja i danas dobivam. I kad god bi mi netko stisnuo ruku, poželim objasnit da Iva ima mnogo veća muda nego ja, da ima mnogo veća muda nego bilo koji frajer iznad nas.

I ono što me ovih dana najviše grize, onako smuvan i rastresen, dok sam izlazio iz studija zaboravio sam reći: Iva, hvala ti!

Hvala ti, jer ako iz svega ovoga išta izađe bolje, toga boljeg ne bi bilo da nije tebe.