Da, idem na izbore. Ali ne da bih birao. Nego da bih bio izabran.

I da budem iskren, idem na izbore samo i jedino zato da bi meni bilo bolje. Ali ispalo je da ni Vama neće biti loše. Evo kako je do toga došlo…

Jednostavno sam se odlučio obogatiti. Cijelo ljeto sam o tome razmišljao i shvatio da je bolje biti bogat nego siromašan.

Da se odmah razumijemo, nije meni uopće loše, posao je dobar, plaća ok, kuća, vikendica, ali znate kako je u četrdesetima- krediti, režije, djeca, sve raste osim plaće i još jedne stvari…

Prvo sam pomislio da je dovoljno da se samo malo obogatim. Da imam za skijanje u Sloveniji i ljetovanje na Hvaru, da mogu jednom tjedno ženu odvesti u šoping a djecu u 3D kino. I da mogu režije plaćati trajnim nalogom.

Ali onda sam opet malo razmišljao i pomislio da ako se već bogatim, bolje da se obogatim mnogo nego malo. Mislim, zašto skijati u Sloveniji ako mogu u Aspenu?

Nakon što sam odlučio da se želim obogatiti i to mnogo obogatiti, donio sam i drugu važnu odluku. To mora biti brzo i lako.

Znam da je Warren Buffet svoje bogatstvo stvarao desetljećima mukotrpnog rada ali oni nije imao sreću da živi u Hrvatskoj. Od sto bogataša, ovdje možda ima pet budala koji su svojim trudom, znanjem i pameću zaradili neke velike pare.

Ja takva budala ne želim biti, a nije da baš imam i nekog velikog znanja i pameti. Znam pisati blog i voditi Dnevnik, ali složit ćete se da to nisu vještine koje vode ka bogatstvu. Na medijima su dobre novce zaradili jedino Nino Pavić i Ivo Pukanić, ali ja sam prelijen da bih se svako jutro sagibao pod auto i provjeravao podvozje.

Zakasnio sam na privatizaciju a i korupcija sad više nije in. Nekad su iz Podravke za Božić stizale košare pune kobasica, Vegete, sireva i svakojakih đakonija, a sad već dvije godine od njih ni konzervu mesnog doručka nisam dobio.

Dakle, naizgled su brzom, lakom i enormnom bogaćenju zatvorena sva vrata, ali kao što kažu i mnoge knjige o samospoznaji, kada čovjek zna što hoće i kako to hoće, onda mu se vrata sama otvaraju…

Tako sam nekidan vidio rezultate jednog velikog predizbornog istraživanja rejtinga političkih stranaka. Na prvi mah sam se užasnuo. HSS opet ulazi u Sabor. Sa 8 mandata. Dakle, ponovo će biti neizostavni koalicijski partner. A cijena? Zna se.

-Halo Bing, kako brat?
- Hmm…, ok, al fali mu jedno tri milijarde kuna.

Tri milijarde kuna je narastao proračun za poljoprivredu otkako HSS sjedi u hrvatskim Vladama. Sad smo na ukupno 6 milijardi, poticaja, doticaja, subvencija i štajaznamčega sve još. Mislim, ja doista nemam ništa protiv HSS-a. Čak mi je nepoznata njihova politička ideologija. Znam samo da su vlasnici nekoliko javnih poduzeća i da skupo znaju naplatiti svoje koalicijske usluge, tj. ovih osam ruku. I ne mogu im to zamjeriti. Sve je legalno i legitimno, čisto kao suza, Mladen Bajić može lupati glavom u zid.

Nezgodancija je samo što nitko nema nikakve koristi od tih 6 milijardi. Mislim, seljaci svako malo dižu nekakve ustanke, hrane i dalje više uvozimo nego izvozimo, tisuće hektara zemlje i dalje stoji neobrađeno a ona osmorica HSS-ovaca u Saboru vjerojatno ne vide ni kune više od svoje plaće. Dakle, nema tu bogatih. Samo oni koji plaču. Plaču seljaci, plaču radnici, plaču učitelji, plače Vlada, plačem i ja kad vidim kako se tih nekoliko milijardi baca u vjetar…

I u taj tren sine mi ideja koja je toliko glupa da je genijalna!

A zašto te novce ne bismo uzeli ja i još par takvih željnih brzog i lakog bogaćenja
Ne, nemojte odmah pomisliti da sam 'još jedan prevarant kao i svi oni'!

Ja sam socijalno osjetljiv, potječem iz radničke obitelji i znam da je 6 milijardi za dizanje ruku u ovim teškim, recesijskim vremenima stvarno mnogo. Kada moja lista uđe u Sabor cijenu koaliranja sa SDP-om ili HDZ-om, tako je svejedno, spustit ću na…štajaznam, mislim da je milijardu i 227 milijuna kuna sasvim ok.

To je 4 milijarde i 700 milijuna kuna manje nego što dosad izdvajate za poljoprivredu! Zamislite koliko se škola i vrtića za te novce može napraviti! Koliko se radnih mjesta može otvoriti! Koliko se može smanjiti proračunski deficit, porezno opterećenje, sve ono o čemu se već godinama mašta po raznim forumima, okruglim stolovima i stranačkim programima.

I sve to za samo milijardu i 227 milijuna! I da se razumijemo, ne ide to sve u moj džep. Ne zaboravite da ja to moram podijeliti sa još sedam kolega. Dakle, svakom po 153 milijuna kuna.
Za te novce spremni smo uopće ne dolaziti u Sabor, nećemo Vas maltretirati sa svojim press konferencijama, novim zakonskim rješenjima, nećemo otvarati radove i stvarati nove troškove, čak bih vam mogao obećati da nas nikada više nećete vidjeti.

Plan ima samo jednu manu. Gdje naći još sedam tako iskrenih, poštenih i čestitih ljudi? Ako ima netko…

P.S. Pitate se, a što će biti sa seljacima kada im uzmem pare i ostanu bez subvencija? Nedavno mi je gost Dnevnika bio bivši novozelandski ministar financija, Maurice Mctigue. Pričao je o tome kako je devedesetih Novi Zeland izašao iz ekonomske krize. Jedna od mjera je bila ukidanje SVIH subvencija poljoprivredi.

Što se dogodilo? Poljoprivreda i stočarstvo su se preporodili. Umjesto 70 izvoznih poljoprivrednih proizvoda Novi Zeland je dobio 160.