Dobri poznavatelji situacije u hrvatskim poduzećima znaju da mnogima nedostaje kapitala. Bankara koji se dugo bavi kreditiranjem poduzeća nedavno sam zamolio da nabroji glavne karakteristike reprezentativnog hrvatskog poduzetnika. Pogođen u žicu, sumirao je gotovo trideset godina iskustva: imaju mnogo ideja, energični su i željni uspjeha, teško sastavljaju kvalitetne poslovne planove s uvjerljivim brojkama i prebrzo izvlače dobit radi podizanja osobnog životnog standarda i statusa, umjesto da kapitalno jačaju poduzeće, ukazuje analitičar Velimir Šonje na svom blogu Ekonomski lab - Arhivanalitika.

Ovo se ne odnosi na sve poduzetnike. Možda ni na većinu. Ali poruka je jasna: ostavljanje novca u poduzeću - kapitalno jačanje - preduvjet je razvoja posla. Kapital, po kojem je kapitalizam i dobio ime, služi za amortizaciju udara i lakše podnošenje rizika. Kapital je uvjet za preživljavanje.

Od kapitala poduzeća do kapaciteta države

Logika se ne može jednostavno preslikati s poduzeća na državu. Ipak, temeljni princip je isti: ako država ima kapacitet (namjerno ne piše kapital), uspješno će broditi kroz loša vremena; ako država nema kapacitet, povremeno će upadati u teške krize. O kojem je kapacitetu riječ?

Države nemaju kapital kao poduzeća. Mnoge uopće ne sastavljaju svoje bilance u kojima bi ga prikazale - neke jer im ne trebaju, a neke jer su neorganizirane, pa nisu u stanju. No glavni je razlog to što računanje kapitala države nema smisla.

Za razliku od poduzetnika koji nosi financijska izvješća kada ide po kredit u banku, ministar financija koji prodaje državne obveznice kreditorima nosi prezentaciju s puno grafikona o gospodarskom rastu, inflaciji, tečaju, kamatama. Najvažnije što nosi je ostvarenje i plan proračuna. Taj proračun nije bilanca. U njemu se ne vidi nešto poput stavke kapitala.

Na temelju prezentacije i drugih provjera kreditori će procijeniti kredibilitet države. Ispitat će njezinu vjerodostojnost - kapacitet i razloge da se vjeruje njezinim predstavnicima, da se misli kako oni imaju financijske i druge odgovore na razvojne i druge izazove.

I laiku je jasno da je vjerodostojnost jedne Njemačke veća od vjerodostojnosti Hrvatske. To je jedini pravi kapital neke države odnosno naroda koji u njoj živi - reputacija, renome. Bez tog kulturnog i političkog kapitala, fizička državna imovina vrijedit će malo. Možda je paradoksalno, ali za društvo u cjelini kapital je neopipljiv više nego materijalan, sadržan u sposobnosti zastupnika javnog interesa za donošenje pametnih odluka. U ovih dana popularnim računovodstvenim terminima, to je goodwill.

Zaduživanje do maksimuma, ili ipak manje

Iz te perspektive može se objasniti zašto Njemačka ima javni (državni) dug od 68,3 posto BDP-a, a Hrvatska 84,2 posto, prema podacima za 2016. Nijemci su se mogli zadužiti relativno više od Hrvata, ali nisu.

Nijemci i mnogi drugi narodi imaju vlasti koje se žele zadužiti mnogo manje nego što mogu. Većina ljudi prakticira taj princip u privatnom životu i intuitivno im je jasan. Međutim privatno racionalni pojedinci mogu tvoriti iracionalan kolektiv. Hrvatske vlade su se tako uvijek nastojale zadužiti gotovo najviše što mogu. One su nešto poput onog poduzetnika s početka priče. Previše im je stalo do osobnog životnog standarda i statusa, a premalo do otpornosti na krize u dugom roku.

Zbog toga Hrvatska plaća veće kamatne stope i ima slabiji kapacitet za buduće zaduživanje (kad će ga zatrebati možda više nego sada) od većine drugih država članica EU-a. Njemačka na desetogodišnju obveznicu trenutno plaća godišnju kamatnu stopu od oko 0,3 posto, Slovenija oko jedan posto, a Hrvatska oko 2,6 posto. Međutim jedino se u Hrvatskoj naveliko govori o tome kako je pad kamatnih stopa velik uspjeh i kako zaduživanje nikada nije bilo povoljnije.

Hrvati naprosto obožavaju dug, dok sa svakim oblikom kapitala imaju neki dubok problem.

Sedam sitih i sedam gladnih godina

I sve bi se ovo moglo smjestiti u domenu ekonomske i sociološke ezoterije da je svijet uređen tako da uvijek stabilno raste. Nevolja počinje s povijesnom činjenicom da mirna vremena ne traju zauvijek.

Kapacitet države za zaduživanje, što u uvjetima ekstremnih rizika može značiti kapacitet za preživljavanje, testira se u lošim, a ne u dobrim vremenima. To je ista logika kao kad se zvjezdice na kreš-testu automobila daju tako da se auto zabije u prepreku prije stvarnog sudara. Slijedom iste logike, nagon i strah bi trebali natjerati ljude na 'njemački' tip racionalnog ponašanja s državnim proračunom što vodi ljubomornom čuvanju kapaciteta radi trajnog preživljavanja.

Međutim mi, u razmjeru prema gospodarskoj snazi, imamo javni dug koji je za 16 postotnih bodova BDP-a veći od njemačkog. Unatoč tome, i dalje smo jako sretni jer su nam 'kamate niske' i vjerujemo u to da država može i treba pokrenuti ekonomski rast pojačanim trošenjem ili barem da se malo više potroši jer sve raste, pa valjda su i ljudi u državnom sektoru nešto zaslužili.

Plovimo kroz oluju bez kompasa.

Tri teške iluzije

Tri stvari objašnjavaju pijanu plovidbu. Prvo je kultura i mentalitet - lako ćemo. Valjda ima sociologa i psihologa koji o tome znaju više od ekonomista. Drugo su kratkoročni politički vremenski horizonti. Političari su inače razboriti ljudi, privatno moguće čak i vrlo štedljivi, no oni u kontekstu kratkog izbornog ciklusa prenaglašavaju dobre i podcjenjuju loše stvari. Sada se hvale time da je deficit proračuna manji, a javni dug i kamatne stope u padu, ali ne govore o tome da su kamatne stope višestruko veće nego što bi trebale biti i da bi pad javnog duga trebao biti mnogo brži ako želimo prijeći u zonu financijske sigurnosti dok za to ima vremena.

Vlada je donijela Strategiju upravljanja javnim dugom i Smjernice ekonomske i fiskalne politike u kojima je zacrtala smanjenje omjera javnog duga i BDP-a. I svima je laknulo kada su vidjeli ovaj graf, jer je zaustavljena ona opaka eksplozija duga koja je trajala od 2008. do 2015. No taj graf počiva na lijepim željama o rastu 2018.-2020. On ne govori ništa o tome što će se dogoditi ako se dogodi neka kriza. Ne govori ništa o tome koliku ćemo kamatnu stopu na javni dug plaćati 2020.; hoće li ona i dalje biti 150 posto veća nego slovenska i osam puta veća nego njemačka? Ne govori ništa o tome da će taj 'uspjeh' u smanjenju javnog duga 2020. rezultirati omjerom duga i BDP-a koji će biti veći od omjera javnog duga i BDP-a u usporedivim zemljama tzv. nove Europe.

Treba li podsjećati na to da je mudrije brinuti se zbog toga što Hrvatska i nakon svih 'velikih uspjeha' 2016. i 2017. ima rejting ispod investicijskog, bez preporuke za ulaganje, što se kolokvijalno zove 'smeće', nego slaviti to što nam je jedna agencija dala 'pozitivne izglede'? Hrvatska ima niži kreditni rejting nego 1998., kad smo ga zaslužili prvi put, a tada smo još reintegrirali zemlju i obnavljali ju nakon rata.

Pravo objašnjenje ove pijane plovidbe, dakle treće objašnjenje, ujedno je najvažnije: loše ideje i interesi vezani su uz proračunske izdatke.

Kombinacijom neznanja, loše ideologije i namjerne manipulacije, u Hrvatskoj se došlo do toga da se problem javnog duga opasno podcjenjuje zbog širenja triju iluzija.

Prva je da limiti na javni dug zapravo ne postoje. Eto, Amerika i Francuska, Japan da i ne spominjemo, imaju veći omjer javnog duga i BDP-a od Hrvatske. Zagovornici benevolentnog stava znaju što se dogodilo Grčkoj kada je javni dug prešao prag od 100 posto BDP-a, ali ona je za njih valjda 'poseban slučaj', kao da je Hrvatska sličnija Japanu nego Grčkoj.

Druga je iluzija da se trajan razvoj u Hrvatskoj može pokrenuti onime što ekonomisti zovu kejnezijanske politike - državne investicije uz deficit financiran zaduživanjem. Oni koji to ne vide i tome se protive navodno su neoliberalni slijepci koji Hrvatskoj ne daju da diše punim gospodarskim plućima, da razvije svoj suverenitet u punoj mjeri.

Treća je iluzija da se uvijek možemo izvući 'štampanjem novca', HNB će omogućiti da se sav taj javni dug financira po stopama kao u Njemačkoj. U Saboru sjede sve brojniji zastupnici koji misle da Hrvatska narodna banka nije narodna, da štampariju treba oteti masonima, bankarima i birokratima EU-a i vratiti ju narodu koji će najbolje znati što učiniti s novcem kao javnim dobrom.

Malo stariji dobro znaju što se dogodi kada narodna vlast upravlja štamparijom, ali valjda nekima treba ponoviti eksperiment.

Iluzija se rješavamo ako mislimo o rizicima i biramo prioritete

Kada se problem proračuna i javnog duga promatra iz interesne perspektive - iz perspektive nekog ministra koji ima ideje i fali mu novca za resor i ostavljanje traga, iz perspektive učitelja koji je uvjeren da je potplaćen i statusno podcijenjen, iz perspektive liječnika koji zna da u Austriji njegovi kolege zarađuju tri puta više, iz perspektive državnog birokrata koji se osjeća potplaćen i ne bi bio na pauzi sat i pol samo da je plaća malo veća - iz njihovih perspektiva svaka od spomenutih iluzija može se činiti kao stvarnost. Ili barem kao argument da ne možemo biti sigurni. Jer ako se ekonomisti ne mogu dogovoriti o fiskalnoj politici i javnom dugu, kako možemo znati je li u pravu autor ovoga teksta ili zastupnik Ivan Lovrinović, govori li točno Maruška Vizek ili Ljubo Jurčić? Ako se ne možemo dogovoriti i priopćiti ljudima 'što kaže struka', onda je najbolje da stvari idu inercijom, kao i dosad.

Poanta je: ako niste dovoljno dobar ekonomist da o ovoj temi oblikujete vlastiti stav, nikako ne možete biti sigurni tko je u pravu. Možda pisac ovih redaka pretjeruje i možda bi nam bilo bolje da malo spustimo ručnu, pa što je loše u tome da učiteljima i liječnicima rastu plaće, da branitelji dobiju što su zaslužili i kupimo te avione bez kojih nema obrane suvereniteta? A tek oprema za vatrogasce... Do sada smo uvijek malo puštali na rashodima, tek toliko da pretis lonac ne pukne, pa nismo postali kao Grčka. Možda je to pametnije kad, eto, struka ne zna, nije sigurna gdje su točni gabariti i kakav je raspored rashoda pametniji.

Problem je sličan onom piščevom, koji ne zna je li Toyota bolji auto od Mazde i stvarno ne zna je li na djelu globalno zatopljenje uzrokovano ljudskim postupcima. Pisac nije obrazovan za to, a čini se da u odgovor nisu sigurni ni oni koji su obrazovani za to. Postoje dakle stvari koje ne možemo znati. Pa valjda je tako i s državnim proračunom. Međutim rješenje postoji: probleme možemo uspješno rješavati ako se sjetimo da i rizicima treba upravljati (kreš-test).

Kada je riječ o klimatskim i meteopromjenama, ne treba tumačiti cijeli model ponašanja prirode, sa svim mogućim uzrocima i posljedicama, da se postigne uvjerenje kako je razumno pretpostaviti povećane rizike. Upravljanje rizicima podrazumijeva život u stalnoj tenziji pojačanoj strahom (jer rizike treba osvijestiti i živjeti), ali to je stabilan život. Čak i kad se razumno pretjera s predostrožnostima, taj trošak predstavlja razboritu cijenu mirnog sna. Bez toga se neće imati kad bude najpotrebnije (to smo prošli u krizi 2009.-2014.).

Za kraj se postavlja pitanje kako primijeniti razboritu logiku upravljanja državnim financijama u kontru ekonomskim trendovima. Bez maksimalnog zaoštravanja konflikata oko rashodne strane proračuna Hrvatska će ostati fiskalno neodgovorna zemlja opterećena troškovima kamata i izložena potencijalnoj fiskalnoj katastrofi u sljedećoj krizi. Ne može se imati i rast plaća liječnika (da se ne bi iseljavali) i učitelja (jer su zaslužili) i kupovati lovce-bombardere (jer nam jako trebaju, tko štiti naše nebo?) i ulagati u željezničku infrastrukturu (jer je zaostala) i u obnovu škola i bolnica (jer im krovovi prokišnjavaju) i dati više našim braniteljima (jer su nas obranili) i imati još tisuću drugih stvari. U zemljama u kojima žive odgovorni ljudi ne prolazi sve i poštuju se zacrtani makrookviri.

Najveća uobičajena podvala fiskalno odgovornim ekonomistima glasi: a dajte se vi izjasnite o plaćama liječnika, učitelja, braniteljskim pravima, opremi vatrogasaca i lovcima-bombarderima, kako biste vi riješili sve te zahtjeve?

(Makro)ekonomist zna odrediti održiv fiskalni okvir, ali ne zna sve parametre koji su bitni za odlučivanje o rasporedu unutar tog okvira. Što bi radili političari da im 'tehničari' riješe još i pitanja rasporeda? I kroz organizaciju države vidi se da su ovi poslovi (biranje okvira i biranje rasporeda unutar okvira) podijeljeni. Okvir određuje Ministarstvo financija, a ministri su zaduženi za dogovor o rasporedu unutar okvira.

Problem je to što politički pretis lonac prečesto funkcionira tako da se okvir rasprsne. A ministar financija često unaprijed računa na politički kompromis i popularnost pa malo popusti rashodne okvire 'da svi imaju prostora za disanje'. Tako su, prema ovogodišnjim proračunskim okvirima, dozvoljeni rashodi za 3,5 posto veći od planiranih 2017. Iz aviona (lovca) to izgleda kao truli kompromis. No, valja reći, najveći dio rasta oslanja se na poboljšano korištenje fondova EU-a. Dio koji se financira iz poreza, doprinosa i sličnih izvora koje plaćaju građani ove zemlje (fondove plaćaju neki tuđi porezni obveznici čiji novac uzimamo) raste 1,4 posto.

Neke su zemlje stabilne, odgovorne i preživljavaju stoljeća jer imaju unutarnje političke kapacitete da se oslobode iluzija i racionalno određuju prioritete - rasporede unutar zadanih fiskalnih okvira. Neka društva nemaju tu sposobnost. Otvoreno pitanje na koje ćemo dobiti odgovor do kraja ovog desetljeća glasi: u koju grupu mi pripadamo?