Hrvatska će, sad je to sasvim jasno, za tri tjedna ponovno na birališta. Premda se sve donedavno spominjala mogućnost i potreba da se najavljeni referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji dodatno odgodi, kako bi se obavile sve potrebne formalne pripreme i provela kvalitetna javna rasprava, od toga se na kraju ipak odustalo. Je li pritom uistinu prevagnula potreba da se taj proces potvrđivanja potpisanoga Ugovora zgotovi što prije, kako bi se ostavilo dovoljno vremena za ratifikaciju u europskim zemljama članicama, ili su novopečeni vladajući procijenili da je referendum bolje obaviti prije najavljenog stezanja remena, kako birači na referendumu ne bi pali u napast pokazati što o tome stezanju misle, u ovom trenutku i nije najvažnije pitanje. Najvažnije je to da ćemo 22. siječnja iduće godine, po prvi put od onog referenduma o samostalnosti iz 1991, ponovno na referendum. I da ćemo, kao i prije dvadesetak godina, imati priliku utjecati na odluku koja će dugoročno odrediti sudbinu Hrvatske.

Svojedobno sam i sam, pa i na ovim stranicama, ukazivao na opasnost od toga da građani ostanu izvan cijelog tog procesa pridruživanja. Bojao sam se da će većina birača na kraju, kad dođe taj dan, imati dojam da odlučuju o nečemu o čemu nedovoljno znaju. No danas, tri tjedna uoči referenduma, nije vrijeme za osvrtanje unatrag i likovanje tipa 'jesam li vam rekao'. Danas je vrijeme kad sve te dugogodišnje pregovore i cijelu tu asocijaciju europskih naroda i država treba lišiti suvišne mistifikacije. Danas se, možda i više negoli prije, potrebno osloniti na zdrav razum i - umjesto na ispregovarane rokove, prijelazna razdoblja i izuzeća – fokusirati na bitno: je li Hrvatskoj mjesto u Europskoj uniji ili negdje drugdje? I, ako negdje drugdje, gdje i kako?

Nema nikakve sumnje da ćemo i u danima koji slijede, čim prođu ovi božićni i novogodišnji blagdani, i slijeva i zdesna biti obasuti pokudama na račun Europe. Slijeva će joj prigovarati nedovoljnu demokratičnost, neoliberalizam i sluganstvo spram kapitala, s desna pak neokolonijalizam, bezboštvo i nedostatak morala. I jedni i drugi će tvrditi da je toj i takvoj Europi ionako došao kraj i da nam se nema smisla ukrcavati na brod koji tone. I jedni i drugi svoje će tvrdnje potkrijepiti i nekim, više ili manje uvjerljivim i utemeljenim, argumentima. No, ni jedni ni drugi neće nam moći ponuditi suvislu alternativu niti dati odgovor na neka sasvim jednostavna pitanja. Uistinu, može li Hrvatska sama, bez suradnje s drugima, izgraditi neki bolji i pravedniji ekonomski i politički sustav, a onda ga potom još i nametnuti svijetu? Može li, konačno, Hrvatska zatvaranjem sačuvati svoju suverenost i izgraditi takvu samodostatnost da joj ne trebaju ni Europa ni sav taj 'nemoralni' svijet? Postoji li danas, kad smo već dobrano ukoračili u 21. stoljeće, još uopće takva suverenost - i je li uopće ikad i postojala – u kojoj bi Hrvati bili neovisni o toj Europi i svijetu, kako to romantično sanjaju i propovijedaju oni naši domoljubi i rodoljubi koji će svakog zagovornika europskih integracija bez imalo krzmanja svrstati u '(vele)izdajnike roda svog'?

Uopće, više je nego zanimljiv taj veliki put koji je u zadnjih nekoliko godina prevalila ta naša vrla desnica. Od višegodišnjeg prorokovanja kako nam neminovno slijedi neka nova jugosfera i kako nas Europa, pod utjecajem 'zlih Britanaca' i drugih srbofila sigurno neće primiti u Europsku uniju bez paketa s istočnim susjedima, danas nam inboxe zatrpava istupima protueuropskog britanskog europarlamentarca Nigela Faragea. No, dobro, ako nam drugi britanski političari, kako su uporno tvrdili, nikad nisu bili skloni, zašto bih pobogu povjerovao da mi baš taj Farage iskreno želi dobro?

Možda i više nego ikad prije, danas nam je potrebna realna analiza hrvatske prošlosti, iskreno suočavanje s vlastitom sadašnjošću i pametna vizija poželjne budućnosti. One koji strahuju od gubitka hrvatskoga identiteta valjalo bi podsjetiti da smo taj i takav identitet i izgradili upravo kroz odnos i suživot s drugim europskim narodima, kulturama i civilizacijama. Još otkad su nam benediktinci iz Franačkoga carstva u 9. stoljeću donijeli dašak Zapada, a solunska braća Ćiril i Metod duh Istoka (ne računamo li i nasljeđe antike otprije 'stoljeća sedmog'), od te smo Europe uvijek toliko primali, ali joj istodobno i toliko toga dali, da bez nje uopće ne bismo niti bili to što danas jesmo. One, pak, koji likuju nad aktualnom krizom u Europi, tvrdeći da je upravo ta kriza ključni dokaz njihove pameti, valjalo bi otvoreno priupitati: zar je stanje u Hrvatskoj bolje negoli u većini europskih zemalja? I, za Boga miloga, kako bi Hrvatskoj uopće moglo biti dobro, bila ona dijelom Europske unije ili ne, ako u toj Europi stvari uistinu krenu po zlu? Pa, kad o stanju u toj Europi ovako ili onako itekako ovisimo, ne nalaže li zdrav razum da na to stanje koliko-toliko, kroz sudjelovanje u donošenju odluka i traženje saveznika i partnera, i utječemo?

Meni su osobno ipak najdojmljiviji oni protivnici europskoga zajedništva koji me pokušavaju uvjeriti da će nam s tog 'trulog Zapada', ulaskom u EU, nahrupiti sav taj 'silni nemoral'. Takvima najtoplije preporučam iskreni ispit vlastite savjesti, kritički pogled u svoju najbližu okolinu i odgovor na tako jednostavno pitanje: zar uistinu misle da im danas, u vrijeme sveprisutne globalizacije, više tog 'zla i nemorala' može doći iz Strasbourga i Bruxellesa negoli im svakodnevno dolazi s ekrana njihova vlastita televizora i računala, ako su već i uvjereni da bar dio toga nemorala ne potječe i od njih (nas) samih. I neka me, za Boga miloga, ne pokušavaju uvjeriti u to da su veći katolici od Iraca, Poljaka, Španjolaca i Talijana zajedno!