Na jednom od antikapitalističkih prosvjeda proteklih tjedana u Zagrebu jedna djevojka nosila je transparent s natpisom- 'Nisam se snašla u kapitalizmu'. Tako jednostavno i gorko ironično sročila je misao koju bi prema mojoj slobodnoj procjeni moglo potpisati najmanje tri milijuna Hrvata. Ili su u kapitalizmu ostali bez posla, ili su ostali na poslu ali bez plaće, ili im je plaća ispod minimuma životnih troškova a ni život na minimumu nije baš neki život... 'Nisu se snašli u kapitalizmu', tako bi to lakonski prokomentirao netko od domaćih ekonomskih darwinista koji su se u kapitalizmu baš našli.

Ne marširam u antikapitalističkim kolonama, u suštini tržišno natjecanje je dokazano najučinkovitiji ekonomski model a socijalizam i planska privreda su dokazano propala stvar. Ali mi se čini da je razlika između današnje i ondašnje (ne)sreće u tome što smo nekada živjeli u najboljoj mogućoj varijanti socijalizma a danas živimo u najgoroj mogućoj varijanti kapitalizma. Bili smo u idealnoj prilici da prijelaz iz socijalizma u kapitalizam napravimo na najbezbolniji mogući način ali umjesto da su socijalistički samoupravljači postali kapitalistički suvlasnici, u velikoj ratnoj privatizaciji postali su gologuzi proleteri. Ali za to nije kriv Adam Smith i kapitalizam nego Ali Baba i njegovih 200 hajduka koji su hrvatski kapitalizam shvatili isključivo kao golemu pećinu s blagom.

Ali to je već stoput ispričana i analizirana priča, vraćam joj se samo zato jer vidim da stare, izlizane privatizacijske sirene ponovno trube o privatnom vlasništvu kao jedinom rješenju za sva naša (preostala) državna poduzeća i probleme. Pri tom će se svaki otpor privatizaciji slamati tezom o 'antipoduzetničkom raspoloženju Hrvata' , kako to primjerice čini kolega Mladen Pleše u Jutarnjem listu vješto brkajući poduzetništvo koje stvara nove vrijednosti sa postupkom kupoprodaje državnih poduzeća.

Pa evo što o ciljevima privatizacije kaže čl 1. još uvijek važećeg Zakona o privatizaciji iz 1991.:

- brži gospodarski rast
- očuvanje produktivne zaposlenosti uz poželjno stvaranje novih radnih mjesta
- tehnološka modernizacija hrvatskog gospodarstva
- dokidanje subvencija
- smanjenje javnog duga

Iz današnje perspektive zvuči kao neka zajebancija, zar ne?

Ali ajmo iz isto takve zajebancije s kojom je netko pisao hrvatski Zakon o privatizaciji na trenutak zamisliti da je sa istim takvim ciljevima netko negdje napisao nekakav Zakon o nacionalizaciji. Kakav bi bio rezultat?

Gospodarski rast od 5,4 posto, stopa nezaposlenosti od 4 posto, siromašnih manje za 50 posto, smanjen vanjski dug, povećane devizne rezerve. Došlo je i do rasta plaća kao i povećanja izravnih socijalnih davanja.
Sad vi već mislite da sam ja taj koji piše zajebancije, ali to je rezultat nacionalizacije naftnih, energetskih i telekomunikacijskih tvrtki koju je prije pet godina u Boliviji počeo predsjednik Evo Morales. Pri tome je zabranio uvoz proizvoda koji su strateški važni za bolivijsku proizvodnju, uveo ekspanzivnu fiskalnu politiku i promijenio uvjete za strana ulaganja. Morales nije ukinuo kapitalizam i uveo socijalizam. Samo se pobrinuo da kapitalizam i tržišno natjecanje budu u funkciji, a ne na štetu općeg dobra. Bolivijska ekonomska i životna filozofija 'Suma Quamana' zapisana u ustavu, bazira se na harmoniji ljudi i okoliša a ne na ekonomskoj profitabilnosti.

Na drugoj strani kugle zemaljske u međuvremenu stasava najjača gospodarska sila svijeta – Kina. Ondje za privatizaciju nikad nisu ni čuli. Ali itekako znaju što je poduzetništvo. Da li državno ili privatno, svejedno. Usred globalne recesije gospodarski rast im je na 7 posto.

Da me ne biste proglasili bolivijskim Indijancem ili sljedbenikom Mao Ce Tunga skočimo do naših europskih prijatelja koji su nam i prodali tu foru o privatnom vlasništvu koje je dominatno uspješnije od državnog. Znate li koji je najprodavaniji automobil u Hrvatskoj? Renault. Dakle, tržišno izuzetno uspješan proizvod. Znate li u čijem je vlasništvu Renault? U vlasništvu francuske države.

Ali da bismo otvorili oči ne moramo zapravo ići nigdje odavde. Čak ne moramo ići niti s ovoga portala. U vlasništvu je Hrvatskog telekoma koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma koji je u vlasništvu Deutsche Bank koja je u vlasništvu - njemačke države. I država i banka i telekom i portal izuzetno su uspješni.

Ali, eto, Mađarima baš nisu uspjeli prodati tu tranzicijsku foru o privatizaciji. Bar ne kad su u pitanju strateške industrije. No u Hrvatskoj je drugi slučaj. Mi kupujemo fore a prodajemo strateške industrije. Ali nije strašno. I nakon privatizacije Ina je ostala državna kompanija. Jer je Mol u vlasništvu mađarske države.

No, krivo je iz svega zaključiti da se Hrvati u privatizaciji nisu snašli. Eto, čak i u dalekoj Boliviji jedini politički protivnik Evu Moralesu je neki tamošnji hrvatski tajkun Branko Marinković. Za razliku od ostalih tri milijuna Hrvata u domovini on se u kapitalizmu snašao. Pa se sad boji socijalizma.