Nakon prvomajskog prosvjeda ništa više neće biti isto, najavljuje ovih dana jedan od nadobudnih sindikalnih čelnika. Ali kladio bih se u kazan graha da će nakon sutrašnje sindikalne šetnje od Trga do Maksimira sve biti potpuno isto. Kada se tisuće povjerenika državnog i javnog sektora vrate kući sa sindikalnog izleta u Zagreb, četvrtak će biti samo još jedan lijep i sunčan radni dan.

Isto kao što je i u ponedjeljak u Dubrovniku osvanuo jedan običan, lijep i sunčan dan. U kojemu je sve bilo isto kao i tjedan prije. Doduše sindikalni čelnici će vjerojatno isto kao i dubrovački i medijski aktivisti pokušati objasniti da je to bio veliki dan i njihova pobjeda kojom su vlastima uputili snažnu poruku o kojoj ubuduće moraju voditi računa, neki minuciozni analitičar s interneta će za mlak odziv opet optužiti medijsko-političku urotu međunarodnog korporativnog kapitala a kako bi podebljao broj aktivističkih klikova u nju će ubaciti i sinkroniziranu akciju na vertikali od Ureda predsjednika do voditelja Dnevnika.

I to će uglavnom biti to. Jedan golemi prdac u vjetar.

Jer nema nikakvog razloga da žestoko prosvjeduju protiv (bilo koje) vlasti svi oni koji posredno i neposredno žive na plaćama, dotacijama, subvencijama, mirovinama i svim drugim naknadama iz državnog proračuna. A takvih je oko dva milijuna. Dakle, gotovo polovica ukupnog stanovništva zemlje. U kojoj je tek manje od četvrtine zaposleno, bilo u državnom, javnom ili privatnom sektoru.

Takvu vlast i Vladu svaka bi nacija samo poželjeti mogla. Pa kada od televizijskog voditelja koji isto tako živi na debeloj državnoj subvenciji čujem kako 'ova vlada očito provodi radikalnu neoliberalnu politiku', rado bih ga uputio da malo porazgovara s engleskim rudarima koji bi mu možda mogli predočiti razliku između 'očite radikalne neoliberalne politike' i očitog državnog socijalizma kojeg još uvijek živi većina u kojem su najmanje sretni zaposleni u kapitalističkoj manjini. Ali, zanimljivo, tu manjinu od koje živi većina nitko ne zove na prosvjede. Valjda nisu zanimljivi sindikalnim liderima.

Na njima se ne može graditi sindikalna budućnost. Jer kako stvari stoje, za njih je sve manje budućnosti. Oko sto tisuća manje. S minimalnom bruto plaćom od 2900 kuna. Takva sirotinja doista nikomu ne treba. Čak ni na prosvjedima.

Zato su se sindikati svom snagom bacili na dizanje standarda u našem najpropulzivnijem sektoru. U kojem je ova strašna i 'očito radikalno neoliberalna vlada' zaposlila još oko 5 tisuća ljudi u državnoj upravi. Nek se nađe, zlu ne trebalo. I Vladi i sindikatima.

Pa kada je iscijeđena korupcijom i birokracijom ta golema državna sisa malo presahla i sad već visi poput osušene dojke stare babe, sindikalno smo užasno nervozni. Ne zato što je s nje otpalo 400 tisuća rudarskih usta, nego zato jer u ovom našem 'radikalnom neoliberalizmu' daje 3 posto manje mlijeka.

Pišem ovo samo zato jer sam i ja na toj državnoj sisi. Pa će mi po prvi puta doista biti neugodno prošetat Maksimirom pred svima onima koji nisu. Praznik rada i onaj kazan s grahom makar jednom bi doista trebali pripadati samo radnicima u privatnom sektoru i onima koji su to nekad bili.