Kriminalistički fakti stoje ovako:

Na dan pokopa Jovanke Broz, udovice maršala Josipa Broza, 26. listopada 2013, oko 13:30 sati, nakon završene vojne ceremonije (pokojnica je bila prvoborac i potpukovnik JNA u mirovini), njenih pet odličja na baršunastom jastučiću, izloženih tijekom ceremonije, jedan gardist u gala odori odnio je u prostoriju planiranu za spomen-sobu Jovanke Broz i tamo ih ostavio na stolu. Prostorija je – navodno – nakon toga zaključana, ali to će već istraga utvrditi. Tri dana kasnije, 29. listopada, osoblje Muzeja suvremene historije koji drži lokaciju Kuće cvijeća na Dedinju, pa prema tome i grobnice Tita i Jovanke, otkriva da tih pet odlikovanja nedostaje. Policija je, naravno, obaviještena smjesta i prethodne kriminalističke radnje traju.

Riječ je o događaju skandaloznom po prirodi stvari: ukrasti odličja dok se pokojnica još nije ni ohladila, a pokop tek obavljen, drskost je i sramota bez premca. S kriminalističke točke gledanja, hladne i logičke, motiv je nesporan: odličja Jovanke Broz bit će procijenjena u kolekcionarskim krugovima dosta visoko, jer riječ je osobi – hajmo reći – slavnoj. Titove memorabilije uvijek su imale povišenu cijenu među kolekcionarima. Sjetimo se, uostalom, onog lovačkog karabina sistema Mosin-Nagant s ugraviranom posvetom Brežnjeva: ta je puška bila ponuđena na prodaju prije par godina, što je izazvalo nezdravo zanimanje javnosti, ali se ispostavilo da je vlasništvo nesporno: prodavač ju je pošteno kupio od legalnoga vlasnika, koji ju je, pak, također legalno dobavio itd.

Kolekcionari umjetnina, sagova, antikviteta i memorabilija ove vrste, svijet su čudan, kazat će vam svaki policajac kojemu je to sektor (znam, pričali su mi). Kadri su ubiti – ako polude, a to se događalo; a tek ukrasti ili kupiti ukradeno... Policija, dakle, ne isključuje ni mogućnost da je krađa bila naručena, što je čest slučaj. Do dana današnjeg, na primjer, nisu pronađeni antikni i skupi stolni satovi iz kolekcije Josipa Broza, ukradeni iz muzeja prije nekoliko godina; Interpol ih ima na evidenciji i tjeralicama, ali njih nema nigdje na tržištu. To je još jedan problem s kolekcionarima, vele policajci: zadovoljni su da ukradenu sliku, antikvitet itd. drže za sebe i vlastito uživanje, ne hvaleći se okolo i ne pokušavajući ih prodati.

Odlikovanja i medalje uvijek imaju s naličja ugravirani broj po kojemu se dade ustanoviti kome su dodijeljeni i tu evidenciju vode uredi za ordenje u svakoj državi, pa i SFRJ. Dakle, ako se u prodaji i pojavi neko od ukradenih Jovankinih odličja, lako je ustanoviti čija su, pak se policija – kao i obično – u to uzda.

Kobna posudba

Tu sada nailazimo na još tragikomičniju priču. Kada je skandal pukao, javio se predsjednik SUBNOR-a Miodrag Zečević, očajan i posramljen. On je objasnio da su od pet ukradenih odlikovanja, dva najvažnija – partizanska spomenica 1941. i medalja za hrabrost – uopće nisu Jovankina. Desilo se, naime, da Jovankina obitelj to ordenje nije uspjela pronaći, pak da su se stari borci iz SUBNOR-a potrudili da za ceremoniju posude svoje primjerke. Što ću ja sada reći drugovima i suborcima koji su svoja odličja posudili za ceremoniju, zavapio je Zečević. S policijske točke gledišta, ovaj podatak mijenja stanje stvari, jer povjesna vrijednost tih dvaju ordena sada pada, kad je stvar izašla u javnost. To, dakako, ne znači da će neki budući kupac 'Jovankine spomenice' tražiti provjeru kod ureda za ordenje, ali znači da će biti nužno sumnjičav.

Postoji, naravno, i mogućnost da su lopov ili lopovi bili amateri, ljudi koji nisu mogli odoljeti iskušenju. Rutinska policijska taktika takove će lako pronaći prije ili kasnije. Nadzornih kamera – kako se čini – nije bilo, ali se lako dade doznati tko je bio u prilici i imao pristupa toj lokaciji.

Sve je to lijepo i fino i valja se uzdati u kriminalistiku, ali ovakav stjecaj okolnosti i priroda nemiloga događaja sami po sebi mučni su i sramotni. Dobro: znamo da su lopovi svijet pragmatičan i ne baš sentimentalan; da će odabrati trenutak – upravo takav kakvoga su odabrali – da svoj naum provedu u djelo dok još traje konfuzija, nadajući se zaradi. Nije, međutim, jasno zašto osoblje Muzeja nije toga bilo svjesno i kako je moguće da cijela tri dana krađa ne bude primijećena dok Jovankina obitelj nije došla po to ordenje. OK: spomen-sobu je tek trebalo urediti, prihvaćamo; da nitko nije ni pomisliti mogao da će netko to ukrasti, prihvaćamo malo teže.
Bože dragi, pa znaju li oni gdje žive?