Veliki sam pristaša Ridleya Scotta i Željka Rohatinskog. Iza Ridleya Scotta su filmovi kao što su Alien, Blade Runner, Black Hawk Down, Gladiator, Body of Lies. Iza Željka Rohatinskog je 12 godina na čelu Hrvatske narodne banke koja je s njim kao guvernerom prvi put postala istinski neovisna institucija. Svojom tvrdoglavom politikom stabilnosti tečaja i cijena uspio je hrvatski monetarni i financijski sustav gotovo neokrznuto provući kroz najveću svjetsku financijsku krizu. Mnogi su filmski kritičari teoretizirali o manjkavostima u Scottovim filmovima, kao što su i mnogi domaći teoretičari nalazili mane u ekonomskoj politici HNB-a, ali što se mene tiče Ridley Scott je isporučivao vrhunske filmske poslastice, kao što je i Željko Rohatinski omogućavao da banci isporučujem rate kredita bez bojazni od valutnog rizika i inflacije. Ridley Scott snimao je filmove o ljudima koji se bore protiv izvanzemaljskih predatora, Željko Rohatinski borio se protiv domaćih predatora. Onako kako je Alien slasno slinio nad svakim živim bićem u 'Nostromu' tako su političari i raznorazni teoretičari slinili nad 11 milijardi eura deviznih rezervi u HNB-u.

Onako kako je Alien cvičao kad ga je Ripley izbacila u svemir, tako su cvičali domaći bankari kad bi im Rohatinski podigao stopu obvezne rezerve zbog špekuliranja tečajem ili stopu adekvatnosti kapitala zbog rizičnoga kreditiranja. No za razliku od Scottova filma, ovdje se i bankarima i političarima i svima nama glava još nije rasprsnula zahvaljujući jedino i samo jedino čvrstoj ruci Željka Rohatinskog i deviznim rezervama koje (bar još neko vrijeme) jamče likvidnost financijskog sustava te stabilnost tečaja i kamata.

Ridley Scott dobio je zvijezdu na stazi slavnih u Hollywoodu, Željko Rohatinski priznanje za najboljeg guvernera na svijetu.

Obojica su, dakle, stekla sve preduvjete da se povuku sa svoga posla i ovjenčani slavom, zaslugama i priznanjima odu u legendu. Tj. u zasluženu mirovinu (Scott) ili u privatni sektor (Rohatinski).

Ali ne, nema takve kozmičke genijalnosti koja neće podleći običnoj ljudskoj taštini. Pa je Ridley Scott baš u svojoj sedamdeset i četvrtoj godini svoj ego morao smiriti s još jednim filmom, a Željko Rohatinski u svojoj šezdeset i prvoj s još jednim šestogodišnjim mandatom na čelu HNB-a. I samo u dva dana moja su dva idola postala dva obična mala tašta čovjeka.

Sinoć sam tako u kinu svjedočio totalnom filmskom bunilu Ridleya Scotta, a preksinoć na televiziji pakosnom izljevu povrijeđenog ega Željka Rohatinskog.

Scottov Prometheus kao da je režirala ona divovska lignja što nekoliko minuta u sve tri dimenzije mahnita po cijeloj kinodvorani. Takvih nesuvislih likova, dijaloga, radnje, neuvjerljivosti i potpune ignorancije narativnog toka priče ne možete naći niti u filmovima Dolpha Lundgrena ili Michaela Dudikoffa, ali eto, nažalost možete naći u posljednjim istupima Željka Rohatinskog.

Guverner je naime u zadnjih godinu dana izričito tvrdio da mu je ovo zadnji mandat na čelu HNB-a te da se namjerava povući u privatni sektor. Barem dva puta je to kazao i gore potpisanom blogeru. Pa je onda svojom šutnjom podgrijavao špekulacije da će ući u politiku. Da bi ih onda izričito demantirao. Da bi onda za nekoliko dana izjavio da 'razmišlja o političkom angažmanu'. Da bi onda za koji dan to demantirao. I potvrdio da mu je ovo zadnji mandat i da se vraća u Agrokor. Ali nakon smjene vlasti odjednom počinje plasirati poluinformacije da bi mogao ostati još jedan mandat. Ili barem još pola mandata.

To je sad već postalo toliko shizofreno koliko i uvodna scena iz Prometheusa, gdje veliki bijeli čovjek iz čista mira pojede nekakvu čudesnu želatinu od koje mu otpadne noga i padne niz vodopad. Do kraja filma Scott nema potrebu objasniti što bi ta scena trebala značiti, vjerojatno ni on nema pojma.

Kao što nitko nema pojma kako bi to Sabor ili bilo koje drugo tijelo ikoga imenovalo na pola mandata?!? I ako Rohatinski već želi u privatni sektor na drugoj polovici mandata, čemu ikakva potreba za takvim polovnim rješenjem? I Milanović i Linić i Čačić su nebrojeno puta istakli kako je politika čvrstog tečaja kune i stabilnosti cijena ekonomski preduvjet njihove Vlade. I upravo zbog takve politike HNB-a nikad nisu skrivali potporu Rohatinskom. U čijem je okrilju i mentorstvu stasao i njegov zamjenik Boris Vujčić. Kojega je i Rohatinski preporučio. Ali za drugu polovicu mandata.

Pa se Zoran Milanović nakon konzultacija s članovima Vlade, ali i sa samim Rohatinskim, odlučio da ne komplicira s pola mandata, pola noge ili pola filma, nego da Vujčiću odmah povjeri cijeli mandat.

Već sam pisao kako ne cijenim odveć komunikacijske vještine Zorana Milanovića (a i o njegovom egu bi se moglo štošta napisati) ali doista ne vidim ničeg sporno da premijer nakon višetjednih konzultacija nazove guvernera i da ga obavijesti o svojoj odluci prije nego što to ovaj pročita u novinama. I ostavi mu prostor za zajednički sastanak i kolegijalni dogovor o načinu na koji će to priopćiti i domaćoj i inozemnoj javnosti. Jer riječ je o osjetljivom financijskom sustavu koji je (pre)izložen inozemnim utjecajima i sve političke odluke je potrebno fino nijansirati i mirno iskomunicirati. A konačna odluka o tome tko će biti guverner HNB-a u idućem šestogodišnjem mandatu odluka je Zorana Milanovića, političke većine i Hrvatskog sabora, a ne Željka Rohatinskog. Ali nakon 12 godina nedodirljivog mandata čini se da je Rohatinski pomislio da ta odluka ovisi isključivo o njemu. Pa će prije biti da ga je povrijedila spoznaja da o tome odlučuju drugi nego način na koji mu je (u dobroj vjeri) odluka priopćena.

I poput detalentiranog Ridleya Scotta, kojemu u Prometheusu od redateljskog umijeća nije ostalo ništa osim goleme taštine tako i Rohatinski Milanoviću, uzvraća udarac povrijeđenog ega i daje izjave čiji je jedini cilj malo napakostiti arogantnom premijeru koji mu eto, 'telefonski' uručuje 'otkaz'. I daje naslutiti kako između njega i premijera postoji dubinsko neslaganje u vođenju monetarne politike. Što već miriše na vijest koja bi mogla uzdrmati ionako plašljivo međunarodno tržište, dovesti do novog srozavanja kreditnog rejtinga, rasta kamata, nestabilnog tečaja, inflacije i svih drugih nevolja protiv kojih se Rohatinski borio svih 12 godina svog mandata. I to samo zato jer mu je Milanović uskratio još 6 godina moći, slave i strahopoštovanja. Naravno, na scenu odmah stupa mašta poluinformiranih novinara i analitičara koji raspredaju o nekakvim 'suštinskim razlikama u pristupu', 'novoj tečajnoj politici', truć, bruć. Ali čemu se čuditi poluinformiranim novinarima kada čak i predsjednik Ivo Josipović smatra kako je s Borisom Vujčićem 'Vlada očito procijenila da nam treba promjena monetarne politike'.

Na sreću inozemni analitičari su nešto bolje informirani od predsjednika države te promjenu na čelu HNB-a vide samo kao smirujući 'nastavak iste politike s drugim čovjekom'.

Željko Rohatinski tako u legendu (tj. u Agrokor) odlazi kao najbolji guverner kojeg je Hrvatska ikad imala. Ali i kao čovjek čija je taština umalo uprskala svu njegovu slavu. Ali još gora je stvar sa Ridleyem Scottom. Taj već pušta glas kako će snimiti drugi prednastavak Aliena. U njemu će nam valjda objasniti zašto je onaj nesretnik ničim izazvan morao pojesti želatinu od koje mu je otpala noga. Otkrit će se da je bio gladan.