Je li ocjena agencije Fitch, koja nam je, na opće iznenađenje svih, zadržala kreditni rejting i poboljšala prognozu s negativne na stabilnu, dobra vijest za Hrvatsku? Trebamo li zbog toga biti zadovoljni ili barem zadovoljniji negoli da su nam državne obveznice pale u kategoriju 'smeća', i treba li u tome prepoznati i (barem djelomičan) uspjeh Vladine gospodarske politike, ili barem onog dijela te politike koji je personificiran u osobi ministra financija Slavka Linića? Premda se odgovori na ta pitanja čine jednostavnima, pažljivijim analiziranjem pojedinih reakcija na tu prekjučerašnju vijest još se jednom pokazuje da u Hrvatskoj ništa nije tako jednostavno kako bi moglo i trebalo biti.

Prvo što je upalo u oči, nakon što su internetski portali objavili tu vijest, bili su šok i nevjerica. Hrvatska je javnost zadnjih mjeseci i godina toliko nenavikla na pozitivne vijesti (izuzmemo li one s pojedinih sportskih terena i poneka obećanja iz predizborne kampanje) da se to u prvi mah činilo kao neka lažna objava. Nakon što mjesecima u Hrvatskoj 'pada sve što ne treba padati', a rastu jedino broj nezaposlenih i iznosi na računima u poštanskome sandučiću, hrvatska je javnost – i stručna i politička pa onda i ona opća – skoro pa jednoglasno očekivala da padne i taj famozni rejting. Rijetki glasovi pojedinih analitičara i dužnosnika da to ipak ne mora biti tako i da šanse za zadržavanje kreditnoga rejtinga zemlje nisu tako beznačajne uglavnom su doživljavani kao neuspješan pokušaj buđenja kakvog-takvog optimizma.

SuperSlavko i urotnici

Nevjericu je međutim vrlo brzo zamijenila euforija: predsjednik Vlade Zoran Milanović saziva izvanrednu konferenciju za novinare (premda dosad nije održavao ni redovite), a prvi potpredsjednik Radimir Čačić daje izjavu iz koje se čini da nam je kreditni rejting i podignut, a ne samo zadržan. Korak dalje otišli su internetski portali najutjecajnijih dnevnih novina: jedan je cijelo popodne, iz minute u minutu, punio rubriku 'senzacionalno', dok je drugi sve do jučer 'omraženog ministra koji nemilosrdno zavlači ruke u džepove građana' naglo preimenovao u SuperSlavka Linića. Da je ta euforija bila itekako neprimjerena, dobro je primijetila i ravnateljica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek, koja je jučer pozvala na smirivanje strasti i realno sagledavanje stanja stvari.

No ocjena Fitcha naišla je i na drugu, u Hrvatskoj tako karakterističnu reakciju, osobito brojnih komentatora i sudionika rasprava internetskih foruma i društvenih mreža – krajnje omalovažavanje ili smještanje u kontekst velikih svjetskih zavjera. Raspon tih reakcija jedva da je i moguće ukratko opisati, no uglavnom se kretao od ocjene da će od zadržavanja rejtinga koristi imati samo Linić, Milanović i aktualna Vlada, pa do toga da je taj potez usmjeren tek omogućavanju daljnjeg guranja Hrvatske u konačno dužničko ropstvo svjetskoj financijskoj oligarhiji.

Ohladimo glave

Hrvatska je javnost, pokazalo se to i na ovome primjeru, uvelike izgubila sposobnost hladnog i realnog sagledavanja stvari i pretjerano je sklona izletima u krajnosti. Godinama hranjeni s jedne strane medijskim kritizerstvom i senzacionalizmom, a s druge politikantskim manipulacijama i promoviranjem tek parcijalnih, stranačkih i(li) poslovnih interesa, s vremenom smo izgubili taj, toliko potreban, osjećaj za mjeru. Uz to, naviknuti na bezuvjetne kritike svih poteza koji dolaze iz protivničkog političkog ili svjetonazorskog tabora (a poneki i na sve što nam dolazi iz svijeta), opet smo se počeli 'ukapati' u vlastite ideološke rovove, iz kojih nam 'oni drugi' ne mogu biti ništa drugo doli najobičnije mete. Utoliko je i više nego dobrodošla pomalo iznenađujuća reakcija predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koji je ocjenu agencije Fitch pozdravio kao 'dobru vijest za Hrvatsku'. Već dugo nismo doživjeli to da oporbeni čelnik pozdravlja vijest koja, nesumnjivo, ide u prilog vladajućima, ali je objektivno dobra za cijelu zemlju. Ne, doduše, senzacionalno dobra, ali ipak dobra, puno bolja od alternative koje smo se pribojavali.

To, naravno, ne znači da HDZ treba prestati biti oporba i da ne treba, i više negoli proteklih mjeseci, kritizirati one poteze vladajućih koji tu kritiku zaslužuju. No je li u Hrvatskoj zamislivo i to da vladajući prihvate i poneki pametan prijedlog koji bi došao iz oporbenih redova i time učine presedan nezabilježen u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, a da im pritom ne padne kruna s glave? I kad ćemo, napokon, svi skupa početi iskreno priželjkivati i uspješnu vlast, premda ona i ne bila naš osobni politički izbor, ali i kvalitetnu oporbu, makar je možda i ne željeli vidjeti na vlasti. Jer je i jedno i drugo u našem interesu. No, dobro, barem u interesu onih koji ni od jedne političke opcije ne kane izvući neku osobnu korist nauštrb društva u kojemu žive. A takvi su, nadam se, ipak u većini.