Ne samo da se možete smatrati novopečenim vjernikom – iako ste, recimo, uvjereni ateist - nego čak imate i svoju uredno priznatu crkvu. Barem u Švedskoj. Jer, prema definiciji, kopimist je osoba čije je osnovno uvjerenje da sve informacije treba distribuirati slobodno i bez ograničenja kopiranjem - copy me! Ova crkva je protiv privatizacije znanja u svim oblicima, ne priznaje intelektualno vlasništvo - odnosno copyright - te stoga propagira piratstvo i krađu svih vrsta, od muzike do filmova i TV-programa, uključujući i softvere. Sve to u ime glavne dogme koja glasi: komunikacija je sveta. Doduše, nigdje se ne spominje Bog, a svetim se smatraju simboli za copy & paste na kompjutoru. Pojednostavljeno, ovo su načela vaše nove crkve:

- Sve znanje svima
- Potraga za znanjem je sveta
- Širenje i cirkulacija znanja je sveta
- Čin kopiranja je svet

Sve ovo ne samo da je sveto, nego je i etički ispravno, jer krađa/kopiranje uvećava opće znanje i smatra se općim dobrom. Budući da se kopiranje i upotreba, širenje i remiksanje informacija od druge osobe shvaća kao čin vjere, ispada da se broj kopimista – koji doduše nisu svjesni da su vjernici, ali to ništa ne smeta – penje do stotina milijuna.

Zvuči kao SF priča ili šala, ali nije. Prije nepunih mjesec dana, 5. siječnja, ova je crkva registrirana i legalizirana u Švedskoj. Švedska je tradicionalno protestantska zemlja, a protestanti uvažavaju raznorazne sekte, kojih je tamo priznato mali milijun. Tom prilikom, doduše, rečeno je da priznanje crkve čija je osnovna dogma krađa informacija ne znači odstupanje od nulte tolerancije krađe intelektualnog vlasništva. Ostaje da se vidi kako će ovo izgledati u stvarnom životu, tko će i kako hvatati, tužiti i suditi prekršiteljima…

Kopimistički manifest

Tom prilikom švedski su mediji objavili intervju s osnivačem i duhovnim vođom (valjda se to tako zove?). Mladac se zove Isak Gerson i devetnaest mu je godina. Dobrodušno se smješka s fotografije dok ponosno tumači kako se njihova religija munjevito širi ne samo Evropom – javljaju mu se kopimisti iz Danske, Francuske, Rumunjske, Rusije – nego cvate i u Americi i u dalekom Japanu.

Pa sad kad Šveđani već godinama imaju političku stranku koja se osniva na ideji piratstva, zašto ne bi imali i crkvu? Naime, 2006. osnovana je Piratska partija čija su načela vrlo slična onima kopimističke crkve. Cilj im je, naime, reformirati i liberalizirati zakone o intelektualnom vlasništvu i zaštititi privatnost na internetu. Partija je postala tako popularna, da je uskoro osnovan i Međunarodni piratistički pokret. Na izborima za Evropski parlament 2009. dobili su 7,13 posto glasova, što im je donijelo dva mjesta u Strasbourgu. Treba li se čuditi činjenici da je omladinska organizacija piratske stranke najveća u Švedskoj?

I dok osnivanje Misionarske crkve kopimizma možemo tumačiti kao zgodnu dosjetku mladih vjernika interneta, efikasan način skretanja pažnje javnosti na problem copyrighta – ova vijest, ocijenjena senzacionalnom, obišla je svijet pa je tako NYT svoj tekst naslovio 'The First Church of Pirate Bay' – cijeli fenomen zaslužuje ozbiljnu pažnju.

PIPA li vas SOPA?

Da je u pitanju nešto više od težnje ironiji i mladenačkih ludosti i nepodopština, koje se danas očituju ne više krađom CD-a u dućanu, već muzike na internetu, pokazao je i nedavni slučaj štrajka Wikipedije i socijalnih mreža protiv američkih prijedloga zakona (tzv. SOPA i PIPA) kojima bi se reguliralo pravo intelektualnog vlasništva i tako ograničilo piratstvo s interneta. Naravno da su se američki kopimisti ujedinili u povicima da se radi o cenzuri i ograničenju slobode razmjene informacija, a podržali su ih vjernici iz cijelog svijeta. Velike industrije filma i muzike pokrenule su prijedloge zakona u američkom Kongresu, jer gube velik novac. Ovaj se sukob može tumačiti na mnogo načina, recimo kao sukob stare i nove tehnologije, shvaćanja autorstva itd. Međutim, ipak je na koncu konca riječ o – novcu. Istina je da je internet genijalno, demokratizirajuće sredstvo za širenje najrazličitijih sadržaja. Ali su svi ti sadržaji u kopimizmu izjednačeni i nazivaju se naprosto - informacijama.

U kvalitetu tih sadržaja/informacija nema smisla ulaziti, jer je to preduga priča. Ali za ilustraciju poslužit će primjer stanovitog 'autora' s diplomom filozofa, Heinza Duthela. On je skrenuo pažnju na svoje 'proizvode' objavivši odmah nakon curenja informacija za koje je odgovoran Julian Assange e-knjigu koja se uglavnom sastoji od kopiranih informacija Wikileaksa i vrlo ju je uspješno prodavao na Kindleu. Metodom copy & paste postao je idealni kopimistički vjernik jer je proizveo 383 'knjige'! No mala je on zvjerka u usporedbi s jednim drugim proizvođačem, profesorom menedžmenta Philipom M. Parkerom. Taj je pak patentirao program automatskog pregledavanja i skidanja tekstova s interneta i tako složio 107.000 ukoričenih proizvoda na najrazličitije teme. On tvrdi da je 'autor' 200.000 takvih 'knjiga', što ga čini najplodnijim 'piscem' na svijetu. Postoji već i izraz za takvu vrst izdavaštva: 'robot publishing'. Nema sumnje, uskoro možemo očekivati i robotsku poeziju…

Kopimizam i kreacionizam

S kopimizmom kao načelom ne samo crkve, nego vjerovanja u pravo na besplatno kopiranje bilo kojeg sadržaja, postoji jedan osnovni problem. Zasad ga je očito teško razriješiti. Kopimističko glavno načelo, naime, glasi da je kopiranje sveto. Ono je u potpunoj suprotnosti s dosadašnjim načelom, naime da je sveto autorstvo, odnosno stvaralaštvo. Ako ostavimo po strani sve druge elemente, recimo legalne aspekte priče, osnovna poteškoća kopimista se sastoji u tome da se kopirati može samo nešto što je kreirano. Jednostavno, da bi se nešto - bilo što - moglo kopirati, treba prvo to nešto kreirati. Svejedno hoćemo li to nešto nazvati informacijom – a rekli smo već da je za kopimiste sve informacija i da ne prave razliku između, recimo, umjetničkog , novinarskog ili znanstvenog djela – ili nekim drugim imenom. No tko će proizvoditi nove 'informacije' na internetu besplatno?

No uzmimo da postoji i ta mogućnost: tvorci glazbe će i dalje željeti doprijeti do publike, pa makar to bilo besplatno. Autorsku taštinu ne treba podcjenjivati! To znači da će proizvoditi informacije za internet u slobodno vrijeme, a za život zarađivati radeći u banci ili u restoranu ili na koncertima uživo – ili na neki drugi način. Plasiranje i uspjeh njegove muzike, međutim, neće mu omogućiti prijelaz iz jednosobnog iznajmljenog stana u dvosobni – da ne spominjemo vilu na Beverly Hillsu. Pisac će poučavati kreativno pisanje ili zarađivati javnim nastupima. Uostalom, Kafka je radio u osiguravajućem društvu, a Joyce poučavao jezik. Ako kopimizam za muziku ili književnost ili umjetnost uopće i nije poguban, za svako područje u kojem su važne činjenice i preciznost do kojih treba doći - novinarstvo, na primjer – bit će svedeno na amaterizam. I jednako tako kako ne želite ići amateru zubaru ili srčanom kirurgu, ne želite ni da vas o ratu informira amater koji se slučajno zatekao u Kabulu kad je prasnula bomba ili turist koji se slučajno našao u blizini Bijele kuće kad je u nju ulazio Putin. Medijski tajkun Rupert Murdoch, koji se zalaže za plaćanje novinarskih informacija, izjavio je da on plaća informacije koje drugi samo kopiraju. Ostavimo po strani upitnu kvalitetu nekih informacija proizašlih od Murdochovih medija. Činjenica je da, ako se zadržimo samo na novinarstvu, na koncu konca, netko mora platiti za njih. Istina je da se tehnologija promijenila i da se principi i zakoni također moraju prilagoditi stvarnosti. Tome nas uče i kopimisti i štrajkovi na internetu, bez kojeg danas ne možemo više zamisliti život. Vjerojatno će biti još sličnih pojava dok se ne nađu rješenja, jer simptomi ove internetske bolesti su posve jasni. Ali ipak, nikome nije do toga da ga od upale pluća liječi pekar - svaka čast pekarima!