Priča o Standard & Poor'su priča je o svijetu u kojem živimo. Znamo – to je ona stroga agencija koja nam je rejting proglasila smećem, pa nam sad, očekivano, ekonomski eksperti govore da bi 'rezovi trebali biti agresivniji', premda dosadašnji nisu pokazali pozitivan efekt. Ali što ćeš, na putu 'rez-olucije' (što je neoliberalno ime za revoluciju) dogma se ne propituje, nego reži dok ne otpiliš granu na kojoj sjediš. Otpusti, smanji, uništi potrošnju, zatvori sve pipe, ne jedi i čekaj što će se dogoditi.

Ali dobro, priča je ovo o Standard & Poor'su, svjetioniku svjetske ekonomije kojeg je, nekim čudom, američko Ministarstvo pravosuđa ovih dana tužilo zbog uloge u svjetskoj krizi. Ovakve stvari su presedani, pa u zraku lebdi pitanje ide li to Obama u drugom mandatu, kad više nema kalkulacija, u čišćenje Wall Streeta? Tužbi se inače priključila Kalifornija i još šesnaest država: traže 5 milijardi dolara odštete što bi za Standard & Poor's (nadalje S&P) vjerojatno značilo ključ u bravu. U biti, prava je ironija da ova agencija uopće još posluje. Kad bi postojala agencija koja ocjenjuje kreditne agencije, onda bi nakon krize i S&P i Moody's i Fitch, bile proglašene smećem. Ali njih nitko ne ocjenjuje, nitko ih javno ne bira i nikome ne odgovaraju, jer spadaju u privatni sektor.

Da podsjetimo, agenciji Standard & Poor's posao je procijeniti tko je sposoban vraćati dugove – a tko je 'junk' ili smeće - te koja je financijska roba ispravna, a koja sumnjiva. Imaju oni razne nivoe ocjena, no poanta je da su S&P, kao i druge agencije, bankarskog diva Lehman Brothers držale do same propasti na najvišem rejtingu i, što je još važnije, one su godinama blagoslivljale s najvišim rejtingom sve one gomile američkih sub-prime hipotekarnih kredita, te financijskih proizvoda koji su se iz njih 'prepakiravali'. To je, u biti, kao da kupuješ nečije dugove, pa ako S&P garantira da je roba dobra, znači da će se ti dugovi vraćati i da si kupio novac koji će jednom doći. Ali S&P su imali šarene oči i, što bi rekao Koja, novac neće doći. Novac nikad neće doći.

Od rujna 2004. do listopada 2007. S&P je, piše Reuters, blagoslovio 2,8 bilijuna (2.800 milijardi!) dolara tih hipotekarnih vrijednosnica, te još 1,2 bilijuna (1.200 milijardi) povezanih financijskih paketa smeća! Poslije su stručnjaci rekli – 'Ah, gle, fulali smo' – i nastavili dijeliti rejtinge, kao da ništa nije bilo, jer poso je poso, ide solidno, blizu milijarde profita godišnje za 2011., što bi ga mijenjali.

Nije tu stvar samo u gomili trutova i neznalica. Ako ste kao uprizorenje financijskog kolapsa gledali 'Margin Call' gdje, pored astronomski plaćenih trutova, neki klinac na koncu skuži gomile sub-prime smeća u bilanci, pa se ujutro sve to liferuje naivcima – znajte da je bilo gore. U tužbi protiv S&P citiraju se interni mejlovi, pa se tu vidi da je neki analitičar (tužba ga šifrira kao 'analitičara D.'), očito talentiran, u ožujku 2007. već kužio, poput onog dečka iz filma, da je stvar propala. Nema sumnje da on to nekome rekao, ali što je bio rezultat? Poslao je mejl kolegama gdje je prepjevao pjesmu Talking Headsa, uz upozorenje: 'Ispričavam se Davidu Byrneu, ovo je moja verzija 'Burning Down the House'':

Watch out
Housing market went softer
Cooling down
Strong market is now much weaker
Subprime is boi-ling o-ver
Bringing down the house!

Ljubitelji poezije cijelu obradu mogu vidjeti ovdje, no ono što je važnije – S&P je istog tog mjeseca kad njihov analitičar prepjevava Byrnea, top rejtingom blagoslovio još 51 milijardu dolara smeća, a u travnju još 24 milijarde istog toalet papira.

Prepiska dvaju analitičara iz travnja 2007., citirana u tužbi, teče ovako:

Analitičar 1: Mi ovome ne bismo trebali davati rejting.
Analitičar 2: Mi dajemo rejting svemu… Da su to krave žvakale, mi bi dali rejting.

Potrebna je tu mala napomena: S&P je naplaćivao 750.000 dolara po ocijenjenom paketu i, eto, ljudi su na tržištu, slobodnom, pa se rukovode tržišnom logikom – zar druge ima? Međutim, tržišna logika u određenim situacijama postaje isto što i korupcija. Akteri su se zbog toga i upleli u proizvodnju smeća - oni su, na primjer, 2004. razmatrali strože kriterije rejtinga, no onda su shvatili da će izgubiti 'tržišni udio', jer će se naći drugi (Moody's i Fitch) koji će blagosloviti stvar. Bilo bi lijepo da su oni tu jedine trule jabuke, ali tu su i banke, poput Bear Stearnsa, koje su bile vrlo, vrlo nezadovoljne naznakama strožih kriterija. Onda su se, piše New Yorker, u S&P vremenom domislili - kako svjedoči mejl podređenima iz davne 2005. godine: 'Ako transakcija prođe E3.0, SJAJNO!!... Ako transakcija padne na E3.0, onda koristite E3.0 Low.'

U prijevodu, ako prođe kriterije SJAJNO, a ako ne prođe, pustite ih.

Tako, eto, funkcionira svjetsko slobodno tržište i odatle ovaj potop. On je produkt vjere da će se tržište samo izbalansirati, da ono samo po sebi vodi razvoju, da ga treba samo pustiti, bez regulacije države koja samo smeta. To je teorija 'slobodnog tržišta', ta sintagma znači to, a ne tržište općenito – što u nas mnogi neupućeni miješaju.

Standard & Poors's jesu slobodno tržište, i evo slobodnog tržišta, napokon, na američkom sudu. Lijepo je to vidjeti, iako je teško popraviti neke stvari - jer su, kao što znamo, mnogi zbog smeća postali smeće.