Teško je opisati nevolju koja će nas snaći ako u nedjelju ne zaokružimo 'DA'. Sudeći po najavama političara i ekonomskih analitičara već idućeg tjedna Hrvatsku bi poharala Četiri jahača apokalipse. U ponedjeljak recimo dolazi Glad, u utorak Kuga, u srijedu Rat, a u četvrtak Smrt. Opća kataklizma Hrvatsku bi mogla snaći u petak, Sudnji dan u subotu a sedam dana od sudbonosnog 'NE' sjednicu Vlade za idući četvrtak u 10h sazvat će Belzebub.

Ali pravi užas prijeti početkom veljače. Ispod neke firange u svom kabinetu, u kadru koji sam po sebi navješta Armagedon, Vesna Pusić toplim glasom objašnjava da možda neće biti isplaćene mirovine! Bože dragi, a penzionerima je još nekidan Mirando Mrsić najavio usklađivanje mirovina, krstarenje po Sredozemlju bilo je nadohvat ruke...

Damir Kajin i Vlado Šeks zlobno će se cerekati svim današnjim jalnušima, jer naravno da povlaštene mirovine dolaze i kad vrag dođe po svoje, zato se i zovu povlaštene...

Premda dakle, sva ta proeuropska propaganda zvuči tako suvislo i primamljivo da bi čovjek s neviđenim guštom i crvenim flomasterom triput zaokružio i podebljao 'Ne' na glasačkom listiću, prva ljubav zaborava nema.
Zaljubio sam se tamo negdje osamdesetih, s prvim odlascima preko grane. Čak i iz moje dječačke perpsektive, već iza Šentilja, slutilo je na drugačiji svijet.

Polja su bila zelenija, cvijeće šarenije, gradovi čišći i uređeniji.

(Doduše, tako je bilo već i iza Bregane)

Negdje u nama ukopan potrošački mentalitet masovno smo iživljavali u nekadašnjoj Zoni A. Trst je nama tada bio kao danas nekima Dubai. Tamnoplave Carrera traperice, Fruit Of The Loom majice, zelene Starke, jednom sam tako izašao u grad, činilo mi se da sam glavni frajer na svijetu koji se tada uglavno protezao između Brodskog Vinogorja i Bukovlja. Sjećam se da su u Trstu čak i prodavačice na tržnicma bile fino skockane gospođe.

Ta fina, lijepa i nedostižna gospođa Europa dolazila bi nekad i u naše brdske sokake. Obično u ofucanoj putnoj torbi nečijeg tate ili rođaka. Pa su stalno gladne dječje oči sa zanosom odmotavale ljubičasti omot vječne Milke, gumeni bomboni dijelili su se nevoljko, Wrigley žvakaće imale su jednostavno božanstven okus...

I tako je dijete raslo, najprije u državi u kojoj je Zapad bio konzumersko kapitalističko sranje, da bi doraslo u državi koja je Europu sanjala kao što dijete sanja o alpskim pašnjacima na kojima ljubičaste krave daju čokoladno mlijeko.

I sad kad smo došli do cilja, Europa odjednom više nije tako privlačna.

Nitko više ne spominje čokolade i bombone, traperice i majice, kavu i Darwil satove, sad iz Europe dolazi neka druga 'roba': kriza, Eurozona, raspad, Grčka, Mađarska, Merkel, Sarkozy, MMF, ECB, EFSF, kapitalizam, neoliberalizam, fondovi, banke, burze, slom, rejting, junk...Smeće, eto to je najsvježije uvezena roba sa Zapada.
S takvim pojmovima i dojmovima iz ove perspektive nekadašnje rasprave o siru i vrhnju, pravilno oblikovanim krastavcima i strogim eurobirokratima zvuče kao kamilica.

Doba nevinosti je definitivno završilo.

Unutar mitskog ljubičastog čokoladnog omota, uhvatio se izdajnički bijeli trag. Nije valjda gospođi Europi istekao rok trajanja? Ako jest, zar smo opet 'guske u magli'?

A cijela ta priča i cijela ta sumnja u Europu nagriza nas zbog istog razloga zbog kojeg je Kajin otišao na jedan dan u povlaštenu penziju - zbog novca.

Sva se rasprava sada vrti oko novca. Europskog novca, našeg novca, hoće li ga biti, ako ga nema zašto ga nema, tko je kriv za to, europski bankari, političari, euroekonomisti, neoliberalisti, mešetari, masoni...

Ali ako idemo u Europu zbog novca kao što su Kajin i Šeks zbog novca otišli u penziju, po čemu smo bolji od njih? Samo zato jer mi ne možemo dobiti 15 tisuća kuna saborske penzije?

Nećemo u Europu jer im nećemo stići uzeti sve pare koje smo planirali?

Ah da, kriza je, reći ćete. A u krizi nam najviše treba novac. Oprostite, mrzim tu riječ. Otkad znam za sebe, stalno je kriza. Socijalistička kriza, ratna kriza, poratna kriza, kapitalistička kriza, ( ah, da, dobro, bilo je nekoliko lijepih i rastrošnih Sanaderovih godina) vjerujte meni osobno ulazak u 'kriznu Europu' neće biti nikakav dodatni šok.

OK, već godinama nas uvjeravaju da ćemo ulaskom u Uniju živjeti bolje. Ah, taj bolji život. S četrdeset i kusur još nije stigao.

U nedjelju zato neću upotrijebiti racio kako me tjera glupa i primitivna državna propaganda. Bit će to emocionalna odluka. Sa sjetom na nevine mladenačke dane kada se Zapad činio jednostavno boljim mjestom za život.

Neki će ovdje zakolutati očima. Spočitnuti da nisam spomenuo ovih dana važne rasprave i ozbiljne razloge 'pro' i 'kontra'.

Rasprave za mene jednostavno stižu prekasno.

A s njima i eurofili, eurofobi, euroskeptici, odnedavno i eurorealisti.

Sve sam to i nisam ništa od toga.

Zato za mene nedjelja neće biti ni milenijska odluka ni milenijski promašaj. Čista emocija prema jednoj staroj gospođi koja je možda izgubila sjaj, možda nije više za voditi ljubav ali s kojom makar imam o čemu pričati.