Jesu li skandinavske zemlje našu idealiziranu sliku o malim uspješnim „socijalističkim“ ekonomijama i društvima odlučile pretvoriti u nova utočišta neoliberalizma? Sudeći po nekim izvješćima, odgovor je potvrdan. Zašto?
Godine 1974. predsjednik Švedske Olof Palme rekao je: ‘Era neokapitalizma primiče se kraju. Ključ budućnosti bit će neki oblik socijalizma.’ I doista, nordijski ‘srednji put’ kretao se tih godina sve više prema lijevo. Udio javne potrošnje u GDP-u od šezdesetih do osamdesetih udvostručio se, te je 1993. iznosio čak 67%. Država je sve više rasla, porezi su se gomilali, a socijal-demokrati koji su vladali bez prekida 44 godine, sve su više opterećivali privatni poslovni sektor.
Ali čini se da su se posljednjih dvadeset godina stvari stubokom promijenile.
Časopis The Economist (2-8.2.) upravo je objavio svoj Posebni izvještaj o nordijskim zemljama. Naslovnu stranicu krasi Viking s naslovom ‘Sljedeći supermodel. Zašto bi se svijet trebao ugledati na nordijske zemlje’. U njemu se tvrdi kako skandinavci razvijaju novi model kapitalizma, vrlo blizak liberterskom (neoliberalnom) idealu zajednice. Model, kako kažu autori, na koji će se ubrzo morati osloniti većina zemalja svijeta.
Vikinški neoliberalizam
‘Astrid Lindgren, autorica Pipi Duge Čarape, trebala je na svoju zaradu platiti više od 100% poreza. Ali oporezuj-i-troši nije funkcioniralo. Odtada su se Nordijci promijenili - uglavnom nadesno. Državni udio u GDP-u Švedske smanjio se za 18%, i danas je niži od francuskoga, a uskoro će biti manji i od britanskoga. Porezi su srezani: korporacijski porez iznosi 22%, što je manje negoli u Americi.’ Švedska je dopustila da Saab bankrotira, i Volvo predala u vlasništvo kineske kompanije Geeley.
Danas ‘Danska i Norveška dopuštaju da privatne firme rukovode javnim bolnicama. Švedska ima opći sustav školskih vaučera, a za javne se fondove natječu privatne profitne i javne škole. Danska također ima školske vaučere – s dodatkom: obaveznim iznosima možete po volji pridodati i svoje. Privatne se kompanije natječu za javne fondove i na području zdravstva i brige za starije.’ Zbog demografske slike, Skandinavci su promijenili i sustav ‘klasične fiksne rente’ u raspodjeli penzionih fondova. Oni su sada više nalik na sustav ‘koliko uplatiš – toliko dobiješ’. Švedski ekonomist Anders Aslund kaže kako se nada da će Švedska postati ‘novi konzervativni model’, a Briana Palmera, američkog ekonomista koji živi u Švedskoj brine da će se Švedska uskoro pretvoriti u Sjedinjene države Švedamerike. ‘Kada je riječ o mogućnosti izbora, pišu urednici Economista, Milton Friedman je više kod kuće u Stockholmu negoli u Washingtonu. Ulicama Stockholma teku potoci krvi svetih krava.’
‘Jedna od najpopularnijih danskih zabava’, priča danski povjesničar Morgensen, ‘jest prokazati najnovijeg ljevičarskog političara koji je svoju djecu poslao u privatnu školu.’
Tačerizam na kvadrat + kreativnost
Usporedo s ekonomskim promjenama, koje se posebno ogledaju u ‘modelskoj’ politici štednje i fiskalne discipline, nordijci doživljavaju i kulturnu renesansu. ‘Zatvoreno društvo kojim je dominirala jedna politička ortodoksija (socijal-demokracija) i uska definicija nacionalnog identiteta, razbile su jake sile globalizacije i imigracije.’ Skandinavci preispituju svoj identitet u post-socijalnom demokratskome društvu. ‘Tink-tankovi poput danskog Ceposa oblijepljeni su slikama Miltona Friedmana, baš kao što su nekoć studenti lijepili slike Che Guevare. Pisci i pripovjedači otkrivaju tamnu stranu starog socijal-demokratskog režima. A kuharski šefovi pripremaju sve pod suncem samo da ne budu mesne kruglice.’ Kopenhagen je postao kulinarsko središte Europe. Transformira se i negdašnja pornografska industrija. Tko ne zna za barem jednu modernu skandinavsku rock-zvijezdu (ABBA se ne računa)? U Hollywoodu udio Šveđana sve više raste, a skandinavski krimići, televizijske serije i filmovi postižu neočekivano visoke prihode. Premda je finska Nokia na koljenima, ona je stvorila izuzetno važan poligon malih privatnih kompanija, svjetsko središte za proizvodnju video igara.
Štednja, disciplina i novi imigranti
Kada je riječ o još uvijek značajnim imigracijskim kvotama, i tu se nordijska politika promijenila: dok su nekoć prihvaćali izbjeglice iz nerazvijenih zemalja i njihove obitelji, danas se njihova imigracijska politika okreće prema pojedincima s kreativnim potencijalom – uglavnom studentima. Takav obrat u imigracijskoj politici uslijedio je zbog socioloških analiza koje su pokazale da je negdašnji model počeo proizvoditi sistemski značajnu nezaposlenost. Stopa nezaposlenosti rođenih Šveđana jest primjerice 16%, dok je nezaposlenost ne-europskih emigranata, unatoč brojnim naporima socijalne države za njihovu integraciju ostao 49%. ‘Tri četvrtine somalijske djece ne ostaje u školama. Za somalijske imigrante dolazak je u Švedsku poput transfera na Mars.’
Premda su skandinavske zemlje po svim kriterijima društvenoga zdravlja na samom vrhu svjetskih ljestvica, kako kaže Economistovo Izvješće - ‘sve to zvuči kao tačerizam na kvadrat’. Kako je Skandinavcima onda uspjela kombinacija ‘politike štednje’, dovođenja proračuna u ‘plus’, i visokih stupnjeva kreativnosti – snage koja se pretvorila u njihovu novu okosnicu ekonomije?
Jedan je odgovor: inteligentna država. ‘Danska je vlada napustila visoke poreze kako bi nagnala ljude da vode zdravije živote jer su rezultati bili razočaravajući. Ali svoju financijsku sposobnost iskoristila je za inovaciju: umjesto da za svoje građane naručuje invalidska kolica od istog starog dobavljača, ona sada raspisuje natječaje za ‘mobilne solucije’ od konkurentnih kompanija, a najuspješnija rješenja i poduzeća država će svojom narudžbom potaknuti na izvoz njihovih proizvoda. ‘Moramo naučiti kako zarađivati od stvari koje želimo iz političkih razloga’ kaže Lars Andersen, voditelj laburističke Ekonomske komisije.’
Fleksigurnost
Drugo, ‘sjevernjaci nude nešto i za ljevicu, čime dokazuju da je moguće kombinirati kompetitivni kapitalizam s ‘debljom’ državom: oni u državnom sektoru zapošljavaju 30% radne snage, premda je usporedivi prosjek OECD-a 15%. Oni su čvrsti zagovornici slobodne trgovine; oni se odupiru sklonosti intervencijama čak i kada je riječ o zaštiti njihovih slavnih kompanija. Ali oni se bave i dugoročnijim stvarima - najbolji je primjer norveški državni fond koji iznosi 600 milijardi dolara. Danska ima sustav ‘fleksigurnosti’ koji omogućuje da se radnici lakše otpuštaju, ali i da dobiju trening kao pomoć za nezaposlene. A Finska (kao reformsku mjeru na sveučilištima) organizira mreže vlasnika spekulativnog kapitala.’
Skandinavci se očito ne boje inovacija. Njihova je posebna kvaliteta ‘konsenzualni menadžment i strast kojom zamjenjuju rad strojevima.’ Kompanija Sandvik proizvodi primjerice čelične šipke za nuklearne reaktore. ‘Golema tvornica izgleda kao da njome upravljaju duhovi: četiri radnika nadziru kompjutore, a još nekoliko njih patrolira uz strojeve.’ Ostali rade u odjelu za nova rješenja, i u sobama za trening pomoći kupcima.
Četvrto, ‘Skandinavci i dalje vjeruju u kombinaciju otvorenosti ekonomije i javnih investicija u ljudski kapital. Ali novi nordijski model započinje s pojedincem, a ne s državom. On započinje s fiskalnom odgovornošću a ne s pumpanjem poticajima. Indeks ekonomskih sloboda pokazuje da Švedska i Finska hvataju korak sa Sjedinjenim državama. Okret nalijevo se ponovno preokrenuo: umjesto da se država širi na tržište, nordijci šire tržište na područje države.’
Praktična objašnjenja?
Glavna lekcija koju možemo naučiti od Nordijaca nije ideološka već praktična, tvrde autori Izvješća. ‘Država nije popularna zato što je velika, već zato što funkcionira. Šveđanin dobrovoljno plaća više poreze od građanina Kalifornije jer za taj novac dobiva pristojne škole i zdravstvenu zaštitu. Nordijci su proveli dalekosežne reforme unatoč sindikatima i lobistima. Injekciju tržišnog mehanizma možete upiknuti u socijalnu državu kako biste povećali njezin učinak. Programe socijalne zaštite možete postaviti na zdrave temelje kako biste izbjegli pljačkanje budućih generacija. Ali trebat ćete iskorijeniti korupciju i sukob interesa. I morate biti spremni odreći se izlizanih klišeja s lijeva i s desna, te potražiti dobre ideje u cijelome političkom spektru.’
I doista: iskorištavati ono što se mora platiti (recimo: narudžbe invalidskih kolica) kao izvozni poticaj, vrlo je pragmatično rješenje. Isto je tako praktično pretvarati viškove radnika iz proizvodnje u odjele za pomoć kupcima. (Ako ste ikada kupovali švedske kosilice Stiga ili Husquarna znate o čemu govorim: u cijenu proizvoda uračunata je i obuka kupaca).
Ali osim pragmatičnosti Skandinavaca, njihovoj poslovičnoj radinosti, poštenju itd., postoji još mnogo dodataka, i pouka za nas, i po riječima urednika Economista – za cijeli svijet.
Vikinzi nekoć i danas: pouke za nas
Najpoučniji dio knjige Slom Jareda Diamonda po mom je sudu opis vikinških osvajanja Grenlanda i Kanade. Diamond tvrdi kako su vikinška naselja na tim sjevernim rubovima Zemlje propadala zbog rasipanja resursa, i što je mnogo važnije, zbog nesposobnosti adaptacije novim uvjetima, odnosno zbog ne-prihvaćanja adaptiranih (inuitskih) rješenja. Čini se da su novi Vikinzi izvukli obje pouke: ne rasipaj resurse i prilagodi se! U uvjetima blokovske podjele mogli su održati određenu količinu ‘socijalizma’; a kada su se okolnosti promijenile, a u današnjim uvjetima - naučili su se prilagođavati jakoj svjetskoj konkurenciji. Naučili su - učiti (na greškama)!
Osim ‘nauka’ o adaptaciji, nordijci su naučili da javni fondovi donose najveću dobit ako se sami oplođuju. Ako država, umjesto da sponzorira umjetnike, sponzorira njihove prijevode ili izložbe; ako reklamira svoje najbolje proizvode; ako od nužnosti napravi profit (kao s invalidskim kolicima); ako odustane od distribucije novca ‘po tradicionalnome ključu’.
I treće, za nas možda najbitnije: Jeste li ikada čuli za masovne skandinavske demonstracije protiv neoliberalizma i ukidanja stečenih ‘prava’? Ne vjerujem. I unatoč za neke očito bolnim rezovima, oni su taj ‘svoj’ model kapitalizma s otpuštanjima i smanjenjem ‘stečenih’ prava, odradili glatko, bezbolno i na opće zadovoljstvo. Pouka? Investirati u znanje i socijalni kapital u prvome redu znači naučiti biti sposoban disciplinirano prihvatiti nužne promjene. Pokušati biti kreativni (pa makar pisanjem dobrih krimića). I napokon: vjerovati da nam širu sliku stvarnosti ne nude samo dobri i nekorumpirani političari, već i svi pojedinci sa zdravim razumom (u privatnom i javnom sektoru) - svi oni s dobrim idejama kako najbolje tj. najučinkovitije obaviti ono što se obaviti mora.
Za razliku od nordijskih Vikinga, nama (u skupini južno-europskih ‘Argonauta’ koji oduvijek traže ‘zlatno runo’), sudeći po trenutnim prijedlozima koji se čuju u javnosti, predstoji obrnuti put: ulično demonstrirati solidarnost s radnicima u poduzećima koja ne mogu opstati, tražiti realizaciju ‘ostvarenih prava’, čuditi se što država ne sluša opravdane zahtjeve javnosti, a potom ćemo, u kada to napravimo, kreativnost i zaradu tražiti rezbarenjem frulica i drvenih magaraca.
