U svojoj najnovijoj kolumni, ugledni njemački pisac ruskog porijekla Vladimir Kaminer analizira aktualnu situaciju u Ukrajini. Uspoređujući je s fragmentima slavne ruske vojne povijesti, prije svega Crvene armije koja je oslobodila Europu od fašizma, a čemu je obol dao i njegov djed, Kaminer konstatira kako će se buduće generacija sramiti Vladimira Putina, ali i Donalda Trumpa koji ne čini ništa da ga obuzda.
Jedan od najpoznatijih ruskih pisaca na Zapadu
Vladimir Kaminer rođen je 19. srpnja 1967. u Moskvi, u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Studirao je inženjerstvo zvuka i kazališnu dramaturgiju, a 1990. godine emigrirao je u Berlin. Pisati je počeo na njemačkom jeziku i brzo stekao popularnost zahvaljujući svom humorističnom i ironičnom stilu. Njegova najpoznatija knjiga, Ruski disko, postala je bestseller i simbol integracije istočnoeuropskih doseljenika u Njemačku. Kaminer danas živi u Berlinu, gdje i dalje piše, nastupa i sudjeluje na književnim večerima.
Kaminerovu kolumnu objavljenu na portalu t-online.de prenosimo u nastavku, uz minimalne intervencije u obliku međunaslova i uredničke opreme.
Prema važećem međunarodnom pravu, agresorski rat je moralno neprihvatljiv. Ali države nemaju život poslije smrti, ne moraju se bojati konačnog suda i stoga uvijek djeluju mimo svakog morala. Državnike stoga ne treba suditi prema moralnim standardima – ova tvrdnja je stara fraza koja se prenosila kroz vrijeme i imala je zapanjujuću dugovječnost; pripisivana je Machiavelliju, kardinalu Richelieuu, pa čak i Henryju Kissingeru.
Današnji lideri koji igraju golf s našim svijetom mogli su to izjaviti, posebno dvojica: američki predsjednik, kojeg, prema vlastitoj izjavi, trgovački partneri 'ljube u dupe', i njegov ruski kolega, kojeg grli bog rata. 'Mirovni pregovori' su faktički propali, o prekidu vatre više nema previše govora, a mlin za meso međusobnog klanja i dalje se okreće.
Rat oko 'šumarskih koliba'
Bezbrojni vojni stručnjaci s obje strane svakodnevno izvještavaju o borbama duž prve crte. Borbe se uglavnom vode oko 'šumarskih koliba', izraza koji su ruski ratni dopisnici davali selima čija imena nikome ništa ne znače i koja su teška za izgovor. Objema stranama nedostaje vojnika, a u Rusiji je 1. travnja započela redovna mobilizacija. Dobna granica sada je malo podignuta; sada se pozivaju vojni obveznici do 30 godina starosti. Nekada je dobna granica bila 27 godina.
Službeno, novounovačene vojnike nije dopušteno odmah poslati na frontu; prvo moraju potpisati obrazac pristanka. Ali u vojarni su suočeni s vrlo uvjerljivim argumentima. Za kratko vrijeme u ožujku gotovo se udvostručila spremnost građana da potpišu ugovor o vojsci koji se plaća. Zbog lažnih mirovnih pregovora mnogi su mislili da se rat bliži kraju. U njihovim očima, to je povećalo vjerojatnost skorog povratka, bogatog i zdravog života. Ali bili su u krivu.
Mobilizacija u klubovima i fitness centrima
Ruska vojska je ofenzivna vojska; prema starom ratnom pravilu, napadači gube tri do četiri puta više vojnika nego branitelji. Pretpostavka je očita: više od sto tisuća identificiranih imena već ubijenih ruskih vojnika samo je mali dio stvarnih gubitaka. Trenutno je želja stanovništva za ratom opet opala, unatoč patriotskoj propagandi. Regrutacija također ne ide kako je planirano. Muškarci do 30 godina se skrivaju. Sukladno tome, travanj je započeo racijama na ruske klubove i fitness centre – u velikim gradovima poput Moskve i Sankt Peterburga, čiji su stanovnici do sada bili pošteđeni takvih akcija.
Domobrani također postaju rijetki u Ukrajini. Moji prijatelji u Odesi na Crnom moru kažu da su muškarci nestali iz gradskog života. Danju se skrivaju kod kuće, a noću je policijski sat. Postoji nekoliko mjesta, rekao mi je prijatelj, gdje muškarci idu jesti; ovo su vjerojatno mjesta koja imaju pakt privatnog sektora s regrutnim brigadama koje se voze po gradu u autobusima tražeći muškarce. Danju na ulici vidite samo žene i vrlo stare ljude.
U Ukrajini muškarci mogu biti unovačeni do 60. godine; u parlamentu se raspravlja o povećanju na 70. Ta će odluka vjerojatno ovisiti o fizičkoj spremi svakog pojedinca, piše tiskovni ured. Mnogi sedamdesetogodišnjaci su u dobroj formi i mogu služiti vojsku. Čak i nakon tri godine rata, promatrači su zadivljeni ruskim 'mesnim olujama', besmislenim izravnim napadima s nepovoljnih položaja s brojnim gubicima, taktikom poznatom iz Drugog svjetskog rata.
Budući naraštaji će se stidjeti napada na Ukrajinu
Prije osamdeset godina u Europi se odigrala posljednja velika bitka posljednjeg svjetskog rata, bitka na Seelowskim visovima. Crvena armija je stajala kod Oderbrucha, oko 70 kilometara od Berlina. Nacistički režim već je izgubio rat; vojnički, bilo je besmisleno jurišati na Seelow. Ali vojni stroj za mljevenje mesa imao je svoju logiku; deseci tisuća vojnika Crvene armije pali su u posljednjim tjednima davno dobivenog rata.
U ruskoj propagandi ti su ljudi bili čašćeni pod zajedničkim pojmom 'neznani vojnik'. Ipak, ti ljudi, svaki od njih, nipošto nisu bili stranci; imali su obitelji, prijatelje i voljene. Jedan od njih bio je moj djed. Smatra se nestalim, a nema ni grob. U to vrijeme Crvena armija brani svoju zemlju i oslobađa Europu od nacionalsocijalizma. Danas je ruska vojska napala susjednu zemlju koja nije htjela ratovati protiv Rusije: budući naraštaji će se stidjeti ovog napada.