Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Draga Rujana,

Ne znam što se dogodilo. Nekako sam si sve u životu namjestila na način na koji sam mislila da će biti super, ali eto... Udala sam se za čovjeka kojeg sam dugo poznavala, a nakon toga, u njega se i ludo zaljubila. Kad smo počeli hodati, nekako sam mislila da ću uspjeti izlječiti njegove rane, odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji i raznorazne komplekse. A sada mi se dogodilo to da imam 36 godina i najozbiljnije razmišljam o razvodu. Što drugo raditi i o čemu razmišljati kada ti vlastiti suprug psuje mater jer mu je juha premlaka, (imamo malo dijete koje ne razumije o čemu tata govori, ali uskoro hoće), kada nešto nije na mjestu na kojem on to očekuje ili na bilo koji način odstupa od onog što on smatra da je ispravno - doslovno podivlja. Osim toga, prezire gotovo sve članove moje obitelji bez ikakvog valjanog razloga...

Da se razumijemo. Je ne gledam pasivno što on radi. Suprotstavljam mu se. Ne svaki put jer me nekad stvarno boli briga i za njega i za sve što on kaže te se oglušim (kada smo sami), ali kada me stvarno povrijedi ili kada pred klincem kaže nešto ružno, pobunim se, pa makar i poslije, da mali ne vidi. Npr. , nakon jednog od njegovih ispada bijesa neopravdano usmjerenog prema malom (lupio je vratima), objasnila sam da tatu nešto jako boli i da je zato ljut. Trudim se zaštititi sina na sve moguće načine, ali ponekad jednostavno ne uspijem jer na vidjelo izađe ta njegova mračna strana.

Zašto sam još u braku? Ima nakoliko razloga.

Jer je sada super kako je bilo. Tada je bilo puuuno puuuno gore (u braku smo 5 godina). Tijekom tih godina uspjela sam ga u velikoj mjeri ''preokrenuti'', ali i dalje je užasno teška osoba, nikada ne znaš kakav će mu biti dan, a tu je sada i naš sin.

Na žalost, moj muž i dalje puši travu kao da je još uvijek student. Nekada mislim da mu ta trava pomaže da se opusti, a ponekad mislim da je uzrok svim našim problemima, možda bi bio potpuno drugačiji čovjek da to ne troši

Većinu je vremena ipak normalan i s njim se može, super je otac i mali ga obožava. Često s njim odlazi u park, na kavu, svašta rade zajedno, govori o meni kako sam ja super mama i super žena i kako tata jako voli mamu (čak i kada nikako ne može znati da sam ja čula ili mi mali sam kaže, tako da nije manipulacija u pitanju). Pita me za mišljenje i savjet oko mnogih stvari i vrlo me često sluša, a uvjerena sam da u dosta brakova nije tako.

Ali ipak treba otplatiti kredit i režije, a on zna potrošiti i na klađenje. Pokušala sam ga nagovoriti da odemo razgovarati s nekim nepristranim trećim o problemima u braku, ali nikada nije htio ni čuti.

Pretjerujem li ja? Ponekad mi se čini kao da od buhe pravim slona jer poznajem mnogo osoba koje su prošle kroz mnogo veće ''bračne patnje'', pa su ostale uz svoje muževe zbog takozvanih “viših ciljev”a... Uvjerena sam da bi mi netko rekao da malom neće ništa biti od ''malo'' deračine, ali je li tome zaista tako? I ne, deračine nije malo.

Da ti kažem nešto i o sebi. Ja sam dobroćudna, pristojna, vedra i vesela osoba. Kao i djevojka koja ti je pisala pismo kod ''Bauka seksa'', volim postići da se ljudi oko mene osjećaju sretnije nego što su to bili prije. Zato svaki dan kuham ručak, spremam, učim klinca crtati i pisati, svaki dan odvojim barem sat - dva za konstruktivno druženje i igru (često je to multitasking, ali mnogo puta zaista posvećujem pozornost samo njemu). Da ne spominjem da čistim sve živo u i oko kuće. Za muža sam uvijek depilirana, uvijek dobije oralac, a kad želi i analno. Financijski o njemu ovisna nisam i mogla bih se odseliti, ali prije toga želim učiniti sve što je u mojoj moći da budemo normalna obitelj.

Trebam li otići od njega?

Koliko će vremena biti dovoljno da ga potpuno preobratim, kako bi se opustio od okova prošlosti (o tome bih isto mogla napisati cijelu studiju, ali ne mogu predugo je već sada pismo) i prestao biti takav verbalni nasilnik? Ima li uopće svijetlih primjera i kako da znam da bi i njegov mogao biti takav? Ili da se jednostavno spakiram. Molim te da me ne osudiš u startu, teško je otići... Najviše me muči zapravo - da li je djetetu bolje da odrasta uz oca koji je 90 posto vremena super tata, a 10 posto vremena pravi asshole ili je bolje da odemo od oca kojeg toliko voli? I moj je tata bio sličnih omjera dobrog i lošeg, pa je pitanje i koliko sam ja normalna ili nisam. Željno očekujem tvoj odgovor.

B.

Draga B.,

I moj je otac bio takav, ali to se manifestiralo tek puno, puno, kasnije, u njegovom trećem braku. Bilo mi je užasno čudno kada sam to spoznala – rijetko smo se viđali jer je odselio na drugi kontinent – ali tada kao da sam upoznala neku posve drugu osobu koja se uselila u lik moga oca i tek ponekad pokazivala svoje ružno lice, pogotovo nakon koje čašice. Danas, kada sam u istim godinama kao ta njegova faza, mogu razumjeti što mu se tada događalo, kako se našao zarobljen u situaciji iz koje nije vidio izlaza. Također vidim i kako je to djelovalo na mog polubrata, koji danas ima 26 godina i na njemu se vide posljedice odrastanja uz verbalno nasilnog oca, unatoč tome što se stari smirio kada je uspio posložiti svoju životnu priču (za što mu je trebalo petnaestak i više godina), tako da su njihovi odnosi zadnjih godina bili dobri, ali brat se u blizini oca nikada nije mogao posve opustiti jer se uvijek bojao neke “nevere” koja bi se mogla pojaviti iz vedra neba.

Imam još nekoliko “kolerika” u porodici, a tu sam neugodnu crtu u temperamentu/karakteru i sama naslijedila, iako u ponešto manjoj mjeri.

Iz vlastitog ti iskustva stoga mogu reći da je to nešto što nikada nećeš moći promijeniti, ali može se ublažiti – no to ovisi o nekoliko faktora.

Sjećam se razdoblja svog života kada sam mogla puknuti oko najmanjih sitnica, baš poput tvog muža, ali ja sam se uglavnom ispucavala na stvarima! Istina, nekada sam ih znala baciti I na dragoga, ali na sreću slabo gađam. Danas to možda zvuči smiješno, ali kada se sjetim stanja uma u kojem sam tada bila, danas razumijem zašto sam bila takva. Ipak, starno mi je drago da me dragi nije ostavio. Ulaganje mu se isplatilo, kaže. I poručuje ti da sve ovisi o tome kakva si TI osoba i što TI želiš od života.

Naime, ono što te uz njega drži nije samo ljubav, povezanost, dijete, itd.itd. Ono što te najviše spriječava da odeš je tvoj vlastiti ego; u muža si uložila jako, jako puno i želiš da ti se to vrati. Ako odustaneš, priznaješ svoj poraz. E sad; uložena ti se energija ne vraća onim tempom niti u onoj količini koja je tebi potrebna da bi bila potpuno zadovoljna, ali si svjesna da ima puno, puno lošijih brakova s manje komunikacije, manje intime, groznim seksom (ili bez njega), a da o dobrom očinstvu/majčinstvu i ne govorimo. Ali to ne bi trebao biti razlog da smanjiš svoja očekivanja i trpiš stvari koje ne želiš.

Ono što je indikativno u cijeloj priči o njemu je to što ima potrebe biti neko drugi i/ili negdje drugdje. Jer kako inače objasniti bijeg od stvarnosti kroz duvanje, pogotovo ako je ono svakodnevno, a pogotovo cjelodnevno? Ti se pitaš bi li on bio bolja ili lošija osoba bez toga – možda bi trebala s njim razgovarati o tome zašto to radi? Da se opusti? Da se zatomi? Da se zaboravi? Nemoj misliti da mi kolerici volimo biti takvi. Mene je osobno mojih ispada jako sram. Zato se u takvim situacijama udaljim od drugih dok me ne prođe. Ali iz iskustva također znam da su ispadi rjeđi i blaži kada je čovjek sretan i zadovoljan svojim životom, ili barem velikim dijelom života. Naravno, ja nemam pojma čime je tvoj muž nezadovoljan, odnosno je li uopće nezadovoljan – sama kažeš da je prije bio puno gori. Nemamo svi isti kapacitet za sreću – možda je ovo njegov osobni maksimum, a možda se u sljedećih pet godina pomakne za onoliko koliko se pomaknuo za prvih pet – ili više. Ili uopće ne. To je nemoguće znati. Kockanje mi se također ne sviđa jer ukazuje na želju za bijegom – bar po mom mišljenju, ali ja sam izrazito nesklona bilo kakvim igrama na sreću i nikada u životu nisam kupila listić, skupljala kojekakve čepove ili omotnice, itd. Možda zato jer sam pesimistična do te mjere da ne želim uložiti niti minimalni napor jer znam da neću dobiti. Je li to dobro ili loše, nemam pojma, ali nije me niti briga. Dovoljno sam stara da danas znam cijeniti ono što imam i ne trošiti previše energije na negativne emocije ili ljude jer znam u kakvo me stanje mogu dovesti. Da budem osoba koja ne želim biti – a sada bar znam i kako da to ne budem.

Zato bih ti savjetovala, pošto kažeš da imate dobru komunikaciju, da ga uhvatiš u nekom stvarno dobrom trenutku kada si sigurna da razgovor neće potaknuti “žutu minutu”.

Reci mu da te zanima zašto toliko duva, pitaj ga je li zadovoljan svojim životom (mada obiteljskim po svemu sudeći jest), ima li problema na poslu, osjeća li se zarobljen (obično se radi o takvim nekim situacijama)i možeš li mu ikako pomoći. Zatim mu reci da ga ti razumiješ i da si u stanju podnijeti njegove ispade, pogotovo ako ima razloga za frustriranost (a vjeruj mi, ručnik koji nije na mjestu nije razlog, nego samo povod), ali da ne želiš da vaš sin bude izložen takvim situacijama. Reci mu da je sada još mali i da ti izmišljaš kojekakve izgovore, ali uskoro će shvatiti da mu je otac pomalo “nestabilan” – osim toga, zadnje što želiš – a reci da si sigurna i da on to ne želi – je da pod utjecajem takvog oca ispadne poput njega kojem je otac radio to isto. Prekinuti taj ukleti krug biti će najteže na svijetu, ali reci mu da uz svu ljubav I razumijevanje morate misliti na klinca i od toga ga zaštititi. Ako ti kaže stvarno dobar razlog, reci mu da mu to ne smije biti izgovor za takvo ponašanje, da ne bi sada ispalo da ćeš vječno trpiti njegove ispade zato jer znaš da je isfrustriran na poslu. Neka sam smisli rješenje i neka tu žučljivu energiju usmjeri da postigne cilj.

Pošto si financijski neovisna, znati će da se ne šališ. A obje znamo da ćeš ostati vidiš li da je uložio određeni napor da se promijeni.

Ali ponavljam – nemoj očekivati da čovjek potpuno promijeni svoj karakter/temperament jer je to gotovo nemoguće, odnosno – vjerojatno bi trajalo koliko i jedan ljudski život. Zato prije svega dobro preispitaj sebe i razmisli ne - bi li mogla – već bi li htjela ovako provesti ostatak života. I zašto.