Da li zbog teškog povijesnog nasljeđa kojim su opterećeni ovi naši prostori ili zbog tolikih neraščišćenih i pomno skrivanih biografskih detalja brojnih aktera na hrvatskoj javnoj sceni – teško je reći – no principi u Hrvatskoj, dojam je potpisnika ovih redaka, nikako da uhvate iole čvršće korijene. U teoriji se još kako-tako i drže, no čim ih treba primijeniti u praksi, često se iskrive do neprepoznatljivosti. Ne vjerujem, primjerice, da bi se itko ozbiljan, barem ne javno, usprotivio principu prema kojemu pravna država treba procesuirati ratne zločine, bez obzira na to tko ih počinio. Krivce kazniti, a žrtvama dati kakvu-takvu pravnu zadovoljštinu, toliko je jasno i prihvatljivo načelo da mu se uistinu nema što suvislo prigovoriti. Sve dok se ne okrene protiv nekoga tko je 'naš'! A kad se to dogodi, nema tog argumenta za kojim se neće posegnuti, nema te magle koja se neće pokušati pustiti ni logike koja se neće zgaziti samo da bi se obranilo neobranjivo – da se principa i zakona ne treba baš uvijek držati k'o pijan plota.

Kad je ovih dana u svom domu nedaleko od Karlovca, pod optužbom da je u svibnju 1945. naredio ubojstvo 21 civila, uhićen Josip Boljkovac, od početka je bilo jasno da je riječ o jednome od onih slučajeva koji će, kod dijela javnih aktera, na kušnju staviti mnoge principe. Prije negoli je uhićeni i stigao pred sutkinju zagrebačkog Županijskog suda da bi se izjasnio o optužbama koje mu se stavljaju na teret, cijeli je slučaj već proglašen predizbornom igrom HDZ-a. No dok se za nastojanje njegovog odvjetnika Ante Nobila da sudsku istragu koja je otvorena na svaki način pokuša dovesti u pitanje još i može naći opravdanje, izjave nekih drugih Boljkovčevih 'branitelja' naprosto izlaze iz okvira poželjne demokratske prakse.

Neki su ljudi, civili, u šumama oko Karlovca nedvojbeno pogubljeni, bez suda i prava na obranu, nakon što je rat završio. Tijela su pronađena, neka i identificirana, a policija i Državno odvjetništvo već 13 godina (pravo je pitanje zašto tako dugo i je li istragu netko kočio) istražuju tko je ta ubojstva počinio, po čijim naredbama i u kakvim okolnostima. Prikupljene su dokaze uz kaznenu prijavu predali sudu, koji je ocijenio da ima elemenata za otvaranje sudske istrage i zadržavanje Boljkovca u pritvoru. Sud i jedino sud smije i mora procijeniti jesu li prikupljeni dokazi valjani, a ispitani svjedoci pouzdani i je li za taj zločin uhićeni Boljkovac odgovoran ili ne. Sud i nitko drugi! To što je pritvoreni, kako je već nekoliko sati nakon uhićenja priopćio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, hrvatski domoljub, dokazani antifašist i prvi ministar unutarnjih poslova RH, s konkretnim zločinom i konkretnim sudskim procesom nema i ne smije imati ama baš nikakve veze. Kao što sa slučajem za koji se Boljkovca tereti nikakve veze nema ni to što je, kako je izjavio predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, uhićeni sedamdesetih bio žrtva progona zbog hrvatskoga nacionalizma, a početkom 90-ih i jedan od utemeljitelja ove države, antifašist i zagovornik suživota Hrvata i Srba.

A kako tek shvatiti optužbe prema kojima kaznena prijava protiv Boljkovca predstavlja pokušaj povijesnog revizionizma, Pupovčevu najavu da će Hrvatsku prijaviti Vijeću Europe i Europskom parlamentu te povijesne lekcije iz nekih međunarodnih udruga, negoli kao nedopustiv pritisak na sud pred kojim se slučaj vodi? Nismo li godinama slušali uvjeravanja da sudovi (najčešće se govorilo o onome u Haagu) ne pišu povijest, nego tek utvrđuju krivnju u konkretnim postupcima? Nismo li u proteklih desetljeće-dva napokon shvatili da ne postoji tek dvojba 'heroj ili zločinac', nego da i zaslužni mogu počiniti zločine, pa onda za njih i odgovarati? I, napokon, o kakvom se tu revizionizmu uopće radi? Zar u Hrvatskoj postoji još netko tko uistinu smatra da (i) partizanske snage i komunistički režim nisu počinili ratne i poratne zločine?! Pa to se u Hrvatskoj znalo i potiho prenosilo i prije 90-ih, ali se nije smjelo javno govoriti ni proučavati. No ako do pada komunizma netko i nije znao, iz objavljenih je dokumenata i brojne stručne literature u proteklih 20 godina svakako mogao doznati.

Zbog svega toga (mogući) sudski postupci protiv Boljkovca ili bilo koga drugoga za zločine iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća zapravo uopće nisu stvar prošlosti, koliko su pitanje naše sadašnjosti i budućnosti. Nije toliko pitanje što je sve bilo prije 60 i nešto godina, nego je pravo pitanje jesmo li mi kao društvo u stanju skinuti taj mlinski kamen s vrata. Jesmo li dovoljno zreli prihvatiti civilizacijske standarde pravne države i neovisnog sudstva, kažnjavanja zločina i odavanja pijeteta nevinim žrtvama, bez obzira na to s koje strane (nekadašnje) barikade jedni ili drugi dolazili? Ili ćemo i dalje biti zarobljenicima ne samo teškog povijesnog nasljeđa, nego i tolikih, pomno čuvanih, osobnih i grupnih tajni. Zbog toga ovaj slučaj, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je presedan, predstavlja ozbiljan test ne samo hrvatskoga pravosuđa, nego i hrvatskoga društva u cjelini.