Draga Rujana,

nakon kraćeg razmišljanja da li uopće da ti pišem (što zbog tvoje britkosti, iskrenosti i "kresanja u brk" svakom kako mu ide, i istih takvih osobina komentatora bloga, što zbog - 'ajmo tako reći - manje više stereotipne teme) ipak odlučih da pišem.

Kao što maloprije usput spomenuh, moja priča je manje-više već stereotip i vjerovatno se stotine ovakvih ili sličnih već na neki način provuklo kroz tvoj blog.

Elem, imam 30 godina, fakultetski sam obrazovana, sa sigurnim poslom (za današnje prilike) imam solidnu plaću i nezanemarljiv broj prijatelja i poznanika. Nisam udata, nemam djecu.

Nakon okončanja 10-godišnje veze u dobi od 25. uslijedilo je, u kraćem vremenskom intervalu, nekoliko instant veza, koje nisu ostavile dubok trag (ali da me se pogrešno ne shvati nemam zaostale "traume" zbog prekida duge veze, naprotiv, obzirom na dužinu trajanja i sama sam bila iznenađena kako sam je brzo preboljela).

Već četiri godine (da, četiri) sam u vezi sa oženjenim muškarcem iz svog gradića. Poznavali smo se i prije nego što smo se upustili u ovu "neznamvišenikakodajenazovem" vezu.

Ispočetka je to bilo povremeno, nisam se odmah primila, godila mi je njegova pažnja i sve do prije dvije godine sam mislila da držim stvari pod kontrolom i da ja to mogu okončati kad god poželim.

Upravo nekad prije dvije godine, naša veza je, sama po sebi, ušla u drugu, mnogo intenzivniju fazu, i izgleda fazu iz koje nema izlaza. Čujemo se 4,5 puta na dan, od dobro jutro, pa do laku noć. Od sedam dana u tjednu, pet se sigurno vidimo. Ne možemo zamisliti život jedno bez drugog. E sad, da ja tu sad ne bih iznosila previše srcedrapajućih detalja kako bih dokazala da je u pitanju prava ljubav samo ću te zamoliti da mi vjeruješ na riječ.

Razgovarali smo i o eventualnom zajedničkom nastavku života, ali to nije izvedivo. On ima dvoje djece (10 god. i 5 god.), od kojih je mlađe rođeno s težom deformacijom, pa su sve prognoze u vezi dužine i kvalitete života neizvjesne. A i ja sam, na njegov direktan upit, odgovorila (a tako i mislim) da ne bih bila spremna za njegov razvod, osudu okoline, njegove djece, naših roditelja (koji se poznaju.)

E sad, samo mi nemojte svi postaviti pitanje zašto sam onda išta počinjala. Sama sam si više puta postavila isto pitanje, ali je odgovor, bar u ovoj fazi, bespredmetan.

Znam da su ovo godine za razmišljanje o udaji, braku, djeci (i da, nisam napisala JAKO, JAKO želim biti majka), ali se meni jednostavno ne ide dalje od njega. Pažnje i ljubavi mi od njega ne nedostaje, ali ipak znam da ovo nema budućnosti.

Ovo sad ispada samo kao neka ispovijest, bez konkretnog pitanja, ali recimo da bi pitanje bilo: kako smoći hrabrosti i otići? Kako iz ovog izaći "normalan" i prije svega, početi nešto s nekim drugim, trećim, kad mi srce ne traži nikog drugog...

Kako se ostvariti kao majka a istovremeno biti u ovakvom odnosu (u kojem ne bih začinjala dijete - i o tome je bilo riječi)? Da li postoji, i kad je "zadnji vlak" za ženu da se uda i postane majka? Trebam li zaboraviti i na sebe i na njega i početi misliti o nekim "višim" ciljevima u životu?

Wendy

Draga Wendy,

Nema baš puno smisla da analiziramo tu vašu ljubavničku vezu, samo da znaš – svi ljubavnici i ljubavnice u početku misle da imaju kontrolu i da mogu prekinuti kada to požele, baš kao i svi narkomani i narkomanke – no doista rijetki to i uspiju.

Takve veze ionako vrlo rijetko imaju budućnosti, ali ova je stvarno nikako nema. Da budem brutalna: možeš čekati da to dijete, jadno, 'nestane' i onda možda on bude bio spreman za razvod – iako, ostaviti ženu koja je upravo izgubila dijete – to valjda može samo netko izrazito bezdušan, tako da ćeš utrošiti godine i godine čekajući priliku da bude 'tvoj', a pitanje je hoće li to ikada postati i hoće li on nakon takvog jednog gubitka biti ista osoba kakav je sada. Imaj na umu da osuda okoline i njegove porodice neće biti ništa blaža nego što bi to bila u ovom trenutku – još k tome i sama kažeš kako na to sve nisi spremna.
Kada smo već kod majčinstva, tko zna hoće li on nakon svega biti spreman na još jedno dijete, pogotovo ako ta deformacija/bolest ima faktor nasljednosti – i bi li ti doista bila spremna riskirati?

Žao mi je ako sam brutalna, ali eto – kada me već pitaš, to su neke stvari koje bih uzela u obzir.

E sada – kako se od njega maknuti? Da nemaš siguran i dobro plaćen posao, savjetovala bih ti da se naprosto fizički makneš, odseliš u neki drugi grad, jer ovako će ti to jako teško ići. On je vjerojatno jako ovisan o tebi (ne kažem da nije zaljubljen) i obzirom na situaciju u tebi traži utjehu i vjerojatno će učiniti sve da ti taj prekid spriječi ili oteža – to je u ljudskoj prirodi. Teško da ćeš moći imati oči za drugoga dok si još zaljubljena u ovoga, tako da ćeš se teško moći 'ostvariti kao majka' dok si u toj vezi, osim ako se ne želiš ostvariti kao samohrana majka.

Možda ti mogu olakšati odluku ako ti prikažem drugu stranu, onu o kojoj ljubavnici/e obično ne razmišljaju:
Zamisli da nađeš čovjeka svog života (recimo baš toga o kojem pričamo) i nakon par godina lude zaljubljenosti odlučiš roditi dijete – sve bude divno i krasno, on je pažljiv i pun ljubavi, dijete je slatko i divno pa za par godina odlučite imati još jedno…. Međutim, dijete se rađa bolesno i deformirano i vi saznajete da će vjerojatno živjeti kratko i nekvalitetno, ali prognoze su nejasne. Ti plačeš, on plače, vucarate se po liječnicima, svaki dan je borba za život, trudiš se ne zapostaviti niti zdravo dijete niti muža, ali ne možeš si pomoći, pokušavaš učiniti sve za ovo malo stvorenje koje te treba i koje je tu možda samo još par godina…. seksualni život vam je skoro nepostojeći jer se ne možeš opustiti, stalno ti se čini da mali plače, k tome možda još i radiš i kuhaš i spremaš…. I na kraju shvatiš da se udaljavate jedno od drugoga, on sve duže ostaje na poslu, zatvara se u kupaonicu s telefonom i na kraju ti postane jasno da je on u svemu tome našao vremena za ljubavnicu?! Dok ti dežuraš nad dječjim krevetićem i gledaš male kapke kako titraju u snu i pitaš se koliko još imaš vremena, on nekog taslači u autu - jer je tužan i nesretan? I to curu koja nije spremna preuzeti odgovornost i – unatoč velikoj životnoj ljubavi i želji za udajom i majčinstvom – početi živjeti s dotičnim 'patnikom'?

Mislim, znam da je ova pričica patetična, ali kako ti to sve skupa zvuči? Meni zvuči kao da je našla krpa zakrpu – vas dvoje jedno drugo zaslužujete.

I na kraju, znam nekoliko žena koje su rodile prvo dijete s 39, pa čak i 44. godine – bez ikakve hormonske terapije, tako da po mojoj procjeni, ti još ne moraš kupiti kartu za 'zadnji vlak udaje i majčinstva'.

Osim toga, taj tvoj vlak je samo jedno sredstvo transporta. Neke žene se radije voze autobusom, automobilom, brodom ili avionom. Neke pješače. Neke stoje u mjestu. Sve je stvar osobnog izbora, pa tako i tvoja ne baš svijetla uloga u ovoj ne baš divnoj priči. Što ne znači da u nekoj drugoj priči nećeš moći odigrati neku drugu ulogu. Ako tako odabereš. Neka to bude tvoj 'viši cilj'.