Agilni i brzi ministar obrane Dragan Šutanovac smjesta je pokrenuo inicijativu za prekid kaznenog progona ljudi koji su izbjegavali služenje vojske. Nije da je mnogima pao kamen sa srca zbog toga: Vojska Srbije prestala je s fanatičnim lovom na novake još za vrijeme Slobe Miloševića. Jednostavno nije bilo novca, što je bio slučaj i u Hrvata, uostalom, dok su imali vojnu obavezu.

Politika Ministarstva obrane bit će da dragovoljci mogu na vlastiti zahtjev služiti vojni rok od šest mjeseci; nakon toga mogu doma ili mogu konkurirati za profesionalne vojnike. Kriteriji su pooštreni jer profesionalaca već ima dovoljno. Kao dopunski poticaj, zaposlenje u određenim državnim službama – na primjer policiji – uvjetovano je odsluženim vojnim rokom, što ima i smisla i moralnog opravdanja.

Tako je prvi put u stoljeću i pol moderne srpske države vojna obaveza ukinuta, na užas nacionalističke desnice i tradicionalista. Njihovu kuknjavu možete zamisliti i sami: degeneracija, propast naroda, država bez obrane, generacije mlitavih i feminiziranih dečkiju, jer nije muško što nije služilo vojsku; itd.

S druge, pak, strane, ova je gesta razborita i dobrodošla. Kao prvo, bivša JNA i bivša Vojska Jugoslavije slavno su izgubile četiri rata, pa tako i moralno pravo da bilo što zahtijevaju. Polagana i neizbježna stabilizacija regije, približavanje NATO-u i Uniji i opće osiromašenje učinili su naše slavne vojske preskupima i – što je mnogo važnije – suvišnima. Militaristički generalski mentalitet, međutim, teško se mijenja. Oni, jadni, uvijek misle u terminima prethodnih ratova, ne kužeći današnju stvarnost.

Napasti bilo koga Srbija ionako ne može – preslaba je, a nitko više i neće prolijevati krvcu junačku: probali su, hvala lijepa, pa su dobili po onome. Nitko od susjeda nema namjeru napasti bilo koga. Eto ih što u NATO-u, što osiromašenih. Sve i da u Srbiji na vlast – daleko bilo! – dođu nabrijani i svadljivi šovinisti, kao nekada, pa naprave neko sranje, vojska ih obraniti neće od združene intervencije velikih sila (i to smo već imali 1999.). Pošteno govoreći, ovim našim istočnojadranskim ili zapadnobalkanskim državicama nikakve vojske zapravo i ne trebaju, osim u malo vjerojatnim i teško zamislivim okolnostima. A i tada će svoje vojske morati praviti od početka, kao partizani 1941., jer će se postojeće raspasti smjesta, kao 1941., pred uvelike nadmoćnim protivnikom. U takovom scenariju stajaće vojske, njihovi tenkovi i avioni, topništvo i opkoparstvo, logistike i birokracija propast će smjesta, kao i novac poreznih obveznika kojim su kupljeni i održavani.

Neka modernija filozofija obrane oslonila bi se na osnovnu vojnu obuku u elementarnim vještinama (streljačko naoružanje, mali minobacači, laki raketni protuzračni i protuoklopni sustavi koje opslužuju najviše dva čovjeka, moderne komunikacije, eksplozivi); učila bi se osnovna gerilska taktika. Sve se to dade naučiti u šest tjedana najviše. Ali generali, školovani na Prvom svjetskom ratu, to odbijaju grčevito: njima su – kao Miroslavu Lazanskom – strojeva obuka, stupanje strojevim korakom koji ne postoji ni u jednoj civiliziranoj vojsci, okićene odore i visoke šapke, veliki tenkovi i sve veliko jedina prihvatljiva slika vojske. Svakome razumljiva matematika jasno veli: dobra protuzračna i protuoklopna raketa koju ispaljuje pojedinac ili dvojica košta nekoliko stotina puta manje od tenka ili zrakoplova koji uništi. Uostalom, novija povijest nam je to zorno prikazala: gologuzi seljaci i čobani praše već desetljećima tur modernim armijama velikih sila.

Simbolički gledano, međutim, značaj ukidanja ročne službe u Srbiji bit će veći nego što nam se na prvi pogled čini. Dobro: tradicionalna žderačina i pijača povodom ispraćaja u vojsku ostaje onima koji to vole – ako svog junaka nekako natjeraju da služi. Cure su odavno navikle da je momak koji izbjegne vojsku bolji od momka koji ju je služio: pametniji je, to jest. U stara vremena, prije opće zdravstvene zaštite, jedini ozbiljni medicinski pregled bio je pri novačenju, a odbijali su koga su baš morali, pa je tako vojska bila preporuka za brak. Militaristička arogancija srbijanske generalske klike u balkanskim ratovima 1912. - 1913. ubrzo je plaćena strašno i krvavo u Prvom svjetskom ratu: Austrougarska i Njemačka nisu bile klonula Turska i neuredna Bugarska.

Tako smo se sada oslobodili još jedne štetne predrasude: one Krležine ’srbijanske artilerije’. Oslobodili smo se, uostalom, svih naših balkanskih politički nekorektnih, ali donekle istinito ironičnih streotipa: srpskog junaštva, hrvatske kulture, slovenskog humora, bosanskog merhameta, crnogorskog čojstva, makedonske rasipnosti i albanske bese. Gotovo je, mili moji, otišlo je. Eto nas gdje smo, goli i bosi, fukara i bokci, ne smijemo se ni u zrcalu pogledati; još nam samo vojske trebaju. Da se sutra kojim čudom dogodi da sve bivše jugoslavenske zemlje ostanu bez vojske, kakve bi to posljedice po opću sigurnost jugoistočne Europe imalo? Nikakve; neki pakosnici rekli bi – dobre, jer bi državnim proračunima bilo mnogo lakše.