Dobro je nekidan rekao Branko Borković - o događajima u Vukovaru 91 mogu govoriti samo oni koji su bili ondje.

Meni su jednom, negdje u brodskom šljiviku, iznad glave prozujale dvije granate i pale barem kilometar daleko. Ali tih par sekundi dok su pištile zrakom, prvi i valjda zadnji put osjetio sam taj užas bliske smrti. Nije mi proletio cijeli život pred očima, kako to obično opisuju u velikim romanima, ja sam ipak mali čovjek, svaki atom i neuron bio je blokiran golemom količinom straha a jedina suvisla misao koja mi je u tom trenu prošla kroz glavu jest da je trebam što više uvući u dupe. Što sam vjerojatno i učinio. A umjesto očenaša il neke druge prigodne molitve, kroz usta mi je izašlo samo jedno prigodno „o, jebote!“.

Kad su granate tresnule negdje u daljini, nastupilo je nezamislivo olakšanje a glava je sretna provirila van. (Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio da bi stvarno bio glup osjećaj poginuti od granate u berbi šljiva.)
Pa zato od tolikog straha s dvije granate, ne mogu ni zamisliti kako je bilo nekome kome su dvije tisuće granata svakoga dana pištale iznad glave, a smrt oko njega pobirala glave kao ja tada brodske šljive. Nezamisliv užas preživljavanja iz minute u minutu.

I kada na kraju svih tih neizvjesnih i nezamislivih vukovarskih minuta, za one koji su ih preživjeli zavijori zastava s mrtvačkom glavom...nezamislivo jezivo.

Ali valjda čak ni u Zagrebu nije bilo tako teško zamisliti da se u Vukovaru ništa dobro ne može dogoditi. Ako sam se ja kao praznoglav brodski student ježio od izvještaja Siniše Glavaševića, ako sam preko ekrana HTV-a bio dobro informiran o četnicima koji uz potporu JNA nadiru preko Dunava, teško je zamisliti da vukovarsku tragediju nisu mogli makar naslutiti Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

I zato su snimke telefonskih razgovora između Vukovara i Zagreba koje smo objavili u nedjelju meni jednako nezamislivo jezive. Nezamislive po bešćutnosti s kojom Tuđman s telefona, kao dosadnu stjenicu skida Milu Dedakovića koji vapi za oružjem, po nonšalanciji s kojom Gojko Šušak Dedakoviću objašnjava da u Požegi ima 6000 ljudi pod oružjem a kada ga ovaj pita zašto ne krenu, Šušak odgovara sa „Eh...“

Oh, da znam već, sad ćete mi objašnjavat kako oružja doista nije bilo, kako je cijela Hrvatska bila izložena napadima četnika i JNA, kako se nije odakle imalo povući ljude da brane Vukovar, jer je svuda stanje bilo kritično, da Vukovaru nije bilo pomoći u takvom okruženju, da, da naslušao sam se toga ovih dana.
Ne pišem o tome, govorim o bešćutnosti i nonšalanciji koja izvire iz tih snimki, pišem o tome kako je Tuđman skinuo Dedakovića s telefona kad ga je ovaj pitao za 2000 vukovarske djece...

Pišem o tome kako je netko odlučio da tu djecu, koju su tijekom ljetnih ferija 91. roditelji sklonili u Zagreb i druge gradove, početkom rujna vrati u pakao Vukovara. Pokupili su ih u autobuse pa ravno u središte rata. Jedna moja kolegica, tada jedno od te djece koja su se po direktivi trebala vratiti, samo mi je rekla, „Skoro sam i ja ušla u taj autobus, sreća pa nisam.“

O da, znam da u vojnim udžbenicima piše kako obitelji moraju biti uz branitelje, jer su žene i djeca jedini razlog zašto su branitelji spremni dati život, bez njih nemaju ni oni razloga braniti Vukovar.

O, da kako je to dobra i praktična taktička stvar. Kada su u pitanju tuđa djeca.

Rado bih za svako poginulo vukovarsko dijete sada protresao kosti Franje Tuđmana i Gojka Šuška i pitao ih bi li oni svoju djecu žrtvovali na oltaru Domovine? Za međunarodno priznanje? Za Hrvatsku? Za tenis? Za bilo što.
Pišem ogorčen kako nikakav proboj makar samo za spas civila i ranjenika nije niti pokušan. Ne zato što ostatak Hrvatske nije htio, nisu svi kukavice kao ja. Jedan mi kolega priča kako su stajali u Nuštru, njih oko tisuću spremni za proboj, ali zapovijed nikad nije stigla...U pitanju su bili, jelte, viši ciljevi, nacionalni interes...

Drugi mi pak priča kako se u Šibeniku prijavio u dobrovoljce za Vukovar. Dva tjedna su bili na obuci bez oružja. Zapovjednik im je objašnjavao da puške nikako da stignu, oni su ga tjerali da idu makar i bez pušaka, snaći će se već, tamo gdje je rat valjda ima i oružja... Nisu otišli. A par godina poslije, u Feralu čita članak o tome kako je taj zapovjednik uhićen zbog šverca oružja...Bio je valjda sitna riba. (Kojega li apsurda, moj kolega tom jadniku i ratnom profiteru, danas možda duguje život!)

I kao vrhunac svega nezamislivog što sam ovih dana čuo o tim danima pojavljuje se Miroslav Tuđman. Da nam objasni da je čuvena „Optužnica“ Siniše Glavaševića, čovjeka koji sa svim ostalim preživjelim vukovarcima u tom trenutku gleda smrti ravno u oči, čovjeka punog nezamislivog očaja i gorčine, da je dakle taj tekst Glavaševiću podmetnuo KOS! U Vukovaru. U studenom 91. Par sati prije pada Vukovara. Par sati prije masakra koji je uslijedio. U kojem je ubijen i Glavašević.

Valjda kao Kos-ov agent.

Bože, ima li kraja bešćutnosti...

Kao i onoj bešćutnosti, kada su nakon pada grada, ratne zapovjednike Vukovara po Zagrebu hvatali kao zvijeri i batinali zavezane za radijator. I kada je tzv. Manolićeva komisija sastavila izvješće prema kojem su za pad Vukovara zapravo krivi Vukovarci. A to izvješće i dan danas, dvadeset godina poslije nitko nije poništio, pa za sto godina kada netko od unuka one vukovarske djece otvori Državni arhiv imat će što lijepoga pročitati o svojim djedovima i bakama.

Pa ovaj tekst ne pišem jer mislim da je Siniša Glavašević bio u pravu. Zapravo ne mislim ništa o tome je li Vukovar prodan, predan, izdan. Nit što o tome znam, nit se usudim o tome govoriti.

Ali uz tu nezamislivu tragediju para mi uši ta nezamisliva bešćutnost koja tako lako izbija na površinu kod uvijek istih bešćutnika i njihovih nasljednika.