Bok Rujana,

odmah da upozorim – vjerojatno će pismo biti malo zbrda-zdola jer se i ja tako osjećam i ne prepoznajem se.

Ovako - upoznala sam jednog super dečka (meni je 26 njemu 30), oboje smo izašli iz nekih više ili manje dugih veza i lijepo mi je. Zaljubila sam se. Izlazimo pet mjeseci zajedno. Intenzivno i sve je lijepo. On obožava svoj posao, ja volim to što radim (još ne radim puno radno vrijeme to što želim jer sam pred doktoratom ali jako, jako volim svoju struku) sve je kao u bajci. I seks. On je divan, pažljiv strastan itd...

E sad - koristili smo naravno prezervative dok ne vidimo kuda ide ta veza i bolje se upoznamo, no nakon nekog vremena smo se jednom dohvatili i nismo mislili i - seksali se bez prezervativa. Ja sam sada trudna.

Eto - jedan ali vrijedan.

I tu počinju moja pitanja. Živim još sa starcima jer je situacija malo komplicirana financijski i zbilja želim završiti briljantno taj doktorat. Starci su mi ok, malo prekatolici za moj ukus, imam malo starijeg brata koji se nedavno oženio i oni čuče u kutu i vrebaju na unučad. Jedva čekaju. Znam da bi me našpotali da saznaju da sam trudna i svašta bi tu bilo ali isto tako znam da bi me pokušali uvjeriti da se za tog dečka udam i spuknem van to unuče.

Dečko je skroz uz mene ali zbog situacije sav smušen, kaže da radim što god mislim da je dobro za mene, ako želim - početi ćemo život zajedno i imati to dijete, ako ne želim - idemo na abortus, itd.

Vrijeme prolazi a ja se organiziram kako da izvedem taj abortus (moja neprikosnovena odluka) a da moja okolina sve to ne primijeti.

I to sve nije takav problem - mislim ta organizacija i moja odluka itd...

Nego gomila pitanja koja me bombardiraju iz mog mozga i iz cijelog tijela... naime, sad je sedam tjedana kako sam trudna dok ti ovo pišem i kako dani prolaze ja se vidim sve luđa i luđa. Uopće se ne mogu prepoznati. Skaču mi raspoloženja, čak sam se i izderala na mog dečka maloprije iako je on divan i skroz je uz mene i užasno me frka da ga ne izgubim nakon abortusa, imam puno energije (nije mi jako zlo) ali misli su mi kao da sam neki šizofrenik. Dr Jekyll and Mr Hyde! Malo bi ovako pa onako, pa se iživciram, pa plačem, pa se osjećam usamljena, pa bih se družila a cijelo to vrijeme osjećam da mi neki Alien pije krv i snagu i da se pretvaram ko u neki recipijent da bi se to biće razvilo i ono uopće ne gleda kako se ja sa time nosim. To je moj osjećaj.

Do sada nisam razmišljala o djeci ali sad vidim da to stvarno nije za mene i jedva čekam da opet budem JA!

Nikad se tako ogavno nisam osjećala u vlastitom tijelu, tako šugavo i iskorišteno! Znam da će me sad izbombardirati sve brižne majke, ali baš me briga…

Ne znam ko je izmislio taj komercijalni baby boom (malo sam čitala o tome da se nakon mode da se brine o prenapučenosti planete prešlo na brigu o tome kako ćemo se sve više množiti znači čista pomodnost diktirana politikom/religijom) ali stvarno nikad mi se nisu sviđale bebe, već sa dvije prijateljice ne mogu razgovarati otkad su rodile (kao da su totalno druge osobe) i cijela ta priča o blaženim majkama mi ide na povraćanje (ionako mi se želudac diže od same trudnoće).

Mislim - nisam neko neželjeno dijete, dapače, da bi mi se sad to nešto analiziralo po traumama iz djetinjstva.

Ja jednostavno to ni fizički ni psihički ne osjećam!

E sad će netko reći pa što ne abortiraš - e pa i hoću (iako me ponekad kad na to pomislim uhvati plač ali kužim da su to čisti hormoni jer ja zapravo jedva čekam da sve bude gotovo), nego reci ti meni što ti misliš - da li je normalno da žene imaju djecu ili je to ipak za neke žene a za neke fakat nije?

Katarina

Draga Katarina,

Mislim da je normalno da žene imaju djecu jer ih muškarci ne mogu imati :)!

Međutim, isto tako mislim da je to stvar osobnog izbora i da – za neke žene (i muškarce) su djeca najbolje što im se ikad dogodilo, dok za druge to “fakat nije”, kako si lijepo rekla. Samo o tome se obično izbjegava javno govoriti ili pisati. Elisabeth Badinter, povjesničarka i profesorica filozofije najpoznatija je i najomiljenija francuska intelektualka, te autorica knjige “The Conflict”  koja govori o majčinstvu, a izazvala je brojne kontroverzne reakcije upravo svojom tezom na koju se odnosi tvoje pitanje – ona tvrdi da nisu sve žene stvorene za to da budu majke! Osim što veliki broj majki u najnovijim statistikama danas otvoreno priznaje da nisu htjele imati djecu, brojna ostavljena, maltretirana i zanemarena djeca svjedoče o tome da mnoge majke čak i mrze svoju djecu, kako je ustanovio slavni psihoanalitičar i dječji psiholog Bruno Bettelheim u ocjeni prve knjige Elisabeth Badinter.

Na žalost, institucije poput države i crkve imaju neobjašnjivu potrebu i želju kontrolirati žene i njihova reproduktivna prava i sposobnosti. Što se ne očituje samo kroz povremene napade na pravo na pobačaj, već i kroz ovaj nevjerojatan otpor seksual… - ispričavam se – zdravstvenom odgoju. A ide i dalje….

Na primjer, da bi žena smjela podvezati jajovode, mora imati navršenih 35 godina i/ili troje djece, što mislim da je čista glupost – jer ako joj se realno prikažu moguće komplikacije, nuspojave i činjenica da podvezivanje nije uvijek reverzibilno, ona u odnosu na sve to može donijeti informiranu odluku.

Uostalom, ako ima pravo glasa onda mislim da ima i sposobnost rasuđivanja da sama odluči je li to zahvat kojemu se želi podvrgnuti ili ne.

Ako pak muškarac u Hrvatskoj želi obaviti vazektomiju, mora dobiti odobrenje etičke komisije, te nakon toga naći liječnika koji bi mu to htio napraviti – i to privatnog. Jedan je moj poznanik tražio par tjedana dok nije našao jednog koji je voljan podvezati mu sjemenovode za nemalo novaca, a kada su mu upisivali bolovanje u knjižicu, upisali su mu šifru za gripu; em nije bilo šifre za podvezivanje sjemenovoda, em je glavna sestra smatrala da će mu biti draže da se na poslu ne zna da se sterilizirao…. Čini se da se čak i u očima medicinskog osoblja “uškopio”do te mjere da je izazvao njihovo sažaljenje. Naravno, taj zahvat nije imao nimalo utjecaja na njegov seksualni život – ako išta drugo, kaže da su on i njegova žena sada puno opušteniji i više uživaju. Inače, za radoznale – nemaju djece.

Isto tako smatram da svaka žena mora imati pravo na pobačaj ako to želi, ali ne mislim da bi se pobačaj trebao koristiti kao metoda kontracepcije – ako netko nije siguran da želi imati djecu, molim lijepo: kondom, pilula, spirala, dijafragma – nije da nema sredstava koja se mogu upotrebljavati sama ili u kombinaciji. Činjenica je da su sva ta sredstva osim kondoma namijenjena ženama, no možda ne bude zauvijek tako. Da ne pričam da je seksanje bez prezervativa rizično po zdravlje i baš me zanima jeste li možda u međuvremenu i tome posvetili koji trenutak pažnje…

No dobro – što je, tu je. Sigurna sam da sam i sama ovdje jer se dvoje ljudi “povatalo” bez razmišljanja! Na sreću, moja je majka jako željela imati dijete, dapače – više njih, samo ju je bolest u tome spriječila. No eto, baš kao i kod tebe – unatoč tome što sam bila željena, u meni se takva želja nikada nije “probudila”. Stoga sam odlučila poštovati nedostatak iste, naravno u dogovoru s čovjekom s kojim sam u braku. Mislim da je jako važno tako jednu važnu stvar razjasniti s onim s kim si u vezi, bez obzira na oblik ili trajanje veze.

No za razliku od tebe, upravo zato mi se nikada nije “dogodilo” da zaboravim na kontracepciju! Ne znam kako bih razmišljala da sam ikada ostala trudna – da li bih imala osjećaj da mi Alien pije krv ili bih umislila da sam Sveta Majka (sigurna sam da je i jedno i drugo jako subjektivna i individualna reakcija i da ne ovisi samo o hrormonima) – to nikada neću saznati. Međutim, moja je osobna procjena bila da ću pod stare dane radije žalovati za nečim što NISAM napravila nego nečim što JESAM! U ovom se slučaju ne radi o jedrenju oko svijeta, skoku s padobranom ili učenju stranog jezika – radi se o ljudskom biću koje će itekako osjećati je li bilo željeno i dobrodošlo ili nije. Mislim da bi svijet bio puno drugačije mjesto kada bi samo ljudi koji žele imati djecu – imali djecu.

Elisabeth Badinter je u intervjuu za Huffington Post rekla: "Kao i sve majke, i ja sam sanjala da postanem savršena majka. No, zapravo, poput većine, 'ispala' sam sasvim prosječna mama. Učinila sam nebrojene glupe pogreške, i toliko stvari nisam razumjela. Majke - kao uostalom i očevi - samo su 'obična' ljudska bića, ograničena vlastitom osobnom poviješću i svojim neurozama. Žene, naime, nisu ženke gonjene primarnim nepogrešivim instinktima, jer imaju i svoje želje i ambicije koje nemaju nikakve veze s njihovom majčinskom ulogom. I na kraju, nije na meni da kažem jesam li bila dobra ili prosječna majka, to je na mojoj djeci da odluče."

Stoga bih ti savjetovala isto što ti je rekao i tvoj dečko – napravi ono što misliš da je za tebe u ovom trenutku najpametnije – bez obzira na roditelje, prijatelje ili bilo koga drugoga. Društvenog pritiska je bilo i uvijek će ga biti, ma što ti napravila ili ne – ili kako je nedavno rekla jedna moja poznanica, majka dvoje djece: “Prvo te stišću da se udaš, pa da rodiš, pa kad rodiš – zašto ne bi i drugo, a kad rodiš drugo – razmišljaš li o trećem….pa onda – uuu vidi zapustila se, daj se uredi da ti muž ne ode s drugom, a ako se uređuješ – uuu vidi što si se nalarfala, ne priliči to jednoj majci – i sve tako. A onda još i grižnja savjesti ako usput nisi završila fakultet i našla posao, a ako jesi, onda zato što si djecu dala u vrtić – nikada nisu zadovoljni!” Na moje pitanje; “Oprosti, a tko su ONI?”, samo me pogledala kao da sam pala s Marsa i rekla; “Pa svi!”

E pa “SVI” ne žive tvoj život, živiš ga samo TI! Zato napravi ono što si odlučila, dok još možeš. Naime, ljudske slobode su kategorija koja je podložna promjeni. A trenutno može ići samo na gore.