Loza je vrlo dobra televizijska serija. Ona je realistična slika dvaju dominantnih fenomena današnje Hrvatske: konzervativnog tradicionalizma i gangsterizma koji se lažno predstavlja kao poduzetništvo.

Obitelj Radovani, paradigma konzervativnog tradicionalizma, živi zarobljena u mreži laži, licemjerja, spletki i moralnih ucjena. Kada muškarci razgovaraju o 'poslu', nalažu ženama da napuste prostoriju, a žene – što je fašistički stravično – šutke pristaju na tu uvredu, umjesto da zapanjeno i momentalno zatraže razvod braka. Intimni život odvija se pod strogim nadzorom očeva obitelji i seoskih vještica, a taj nadzor samo je loše prikriveni incest koji krvnu zajednicu održava homogenom, čuva je od ljepote izvanjskog svijeta i slama individualni identitet. Zajednica krvi ne može, dakako, bez tla, u ovom slučaju bez manijakalne opsjednutosti nekretninama i majkom zemljom, što je Edipov kompleks skriven u zemljišnoknjižnoj formi.

Obitelj Gamulin također je konzervativna, ali unekoliko urbana i modernizirana, što ne duguje svojim sposobnostima, nego korupciji, kriminalu i sprezi s gangsterima i političarima. Iako se žali da mu je 'pola stranke u Remetincu', postoji čovjek koji je još uvijek dovoljno moćan da 'odradi' prenamjenu zemljišta, taj omiljeni modus operandi hrvatskog organiziranog kriminala. Tu je i beskrupulozni ucjenjivač sa svojim batinašima, ali i s izvrsnim vezama u policiji. Tvrtka je pred bankrotom, ne isplaćuje radnike i vjerovnike, ali se zato, uz odgovarajuću pomoć kriminalaca i političara, vjerovnicima prijeti i – usprkos nelikvidnosti – kreće se u ambiciozne i nelegalne poslovne pothvate.

I Radovaniji posluju mimo svake tržišne logike. Oni zapravo i nisu poduzetnici, nego mitska bića. Kupovina famozne Malaščice za njih nije poslovni pothvat, nego iracionalna fiksna ideja kojom demonstriraju odanost obiteljskom otajstvu.

Obje obitelji trebale bi spadati u neku vrst poslovne elite, u sloj koji je u civiliziranim društvima pokretač modernizacije i napretka. No, Radovaniji su emotivna i poslovna okamina. Oni nemaju pojma da je hermetična obitelj koja se grčevito drži na okupu pogubna za socijalnu mobilnost, da pothranjuje provincijalizam i nazadak i da stvara emotivno osakaćene, o kolektivitetu ovisne, nedovršene ljude. Gamulini, pak, ne bi ni znali poslovati u normalnim uvjetima vladavine prava i slobodnog tržišta. Zvonimir Gamulin (Milan Štrljić) od socijalističkog direktora razlikuje se samo utoliko što zbog nelikvidnosti ne telefonira u Komitet, nego vjerovnike izručuje batinašima.

Već na razini tih plošnih simbola, teško je reći koja obitelj je odvratnija. Opreka između korumpirane, urbane Hrvatske i čiste, tradicionalističke Hrvatske samo je prividna. Sama ideja o postojanju te opreke jedan je od najvažnijih nesporazuma hrvatskog političkog života. Moralno rasulo u kojem žive Gamulini tek je naličje lažne idile u kojoj žive Radovaniji, rasula koje je još strašnije jer se krije iza kiča i slatkorječivosti. U konačnici, između objeda kao obiteljskog rituala spram koga se Radovaniji odnose sa strahopoštovanjem, i konjaka i kokaina u kojima Gamulini utapaju svoj stres, bitne razlike nema, kao što nema razlike ni između korupcije i zlokobne ljubaznosti Marije Radovani (Snježana Sinovčić). Iza obje paradigme krije se ordinarni primitivizam u kojem nema mjesta za intelektualnu znatiželju, ironiju i sumnju, dakle za elementarno samopoštovanje. To je svijet tiranina i prijetvornih poslušnika, neodrživi svijet koji prkosi i civilizaciji i slobodnom pojedincu, a ponajviše ljubavi u koju se svi neštedimice zaklinju.

Međutim, ono što zastrašuje više od svega, ono što stvara ozračje tupog beznađa, jest da – barem za sada jer serija je daleko od završetka – nitko ne dovodi u pitanje ni tradicionalizam Radovanijevih, ni gangsterizam Gamulinovih. Svijest je toliko sužena da nitko više ne zna ni živjeti ni razmišljati izvan tih zadanih okvira. Čaroban odgovor na sva svoja životna pitanja svi vide u nekretnini iako im upravo ona oduzima posljednju nadu u slobodan život i izlazak iz začaranog kruga pohlepe, krvi i tla.

Svi su fatalistički pomireni sa sudbinom. Nitko nema hrabrosti za iskorak. Nitko ne vidi alternativu. Nitko ne dovodi u pitanje autoritet, što je temeljni preduvjet intelektualnog i moralnog dostojanstva. Svi su se odrekli sebe, a da nisu ni znali da na Sebe imaju pravo. Kao da im je neka nevidljiva sila ukinula individualitet. Odani su sustavu koji ih proždire, a da ni ne znaju da ih proždire. Nitko nije pozitivan lik, što je svakako realistično, ali je i tjeskobno. Nema odmaka, nema ironije, nema slobode uma, nema Krležinog Leonea koji će tim modernim Glembajevima prezrivo i superiorno reći da su varalice i – što je još važnije – da su beznadno dosadni i banalni.

Potencijalni buntovnici doduše postoje, ali nitko od njih ne može biti vjerodostojan jer svi su se kompromitirali nedopustivim kompromisima.

Ponižavajuća uloga nevjeste

Mogla bi se pobuniti Maja (Leona Paraminski), ali s kojim pravom? Bila je dovoljno nepromišljena da dođe živjeti u obitelj svoga muža iako je morala znati da će se tako svesti na ponižavajuću ulogu 'nevjeste'. Maja se može iskupiti samo ako pronađe ljubavnika, s njime prošeće otokom, pokaže srednji prst Radovanijima i pošalje do vraga i njih, njihove glupe nekretnine i njihove feudalne običaje i rituale. Čini se da Maja nema ni mašte ni stila za tako duhovit potez. Ona iskreno i bez zadrške sudjeluje u obiteljskim samoobmanama i zapravo joj imponira što se 'dobro' udala.

Ima vremena, možda i bezlični Frane (Vicko Bilandžić) dođe k sebi, prevrne obiteljski stol i sa svojom suprugom hrabro krene u neku novu slobodu, ali čini se da je previše zaljubljen u oca i majku. Ostavlja dojam čovjeka kojega muče dvojbe, no upravo u tome i jest problem. Mentalno i socijalno sazreli muškarac će bez ikakve dvojbe stati na stranu svoje žene i neće joj nikada zamjeriti što nije došla na ručak koji je skuhala 'mati'. Neće je ni dovesti u tako nešarmantnu situaciju.

Možda se pobuni Vinkić (Goran Marković)? Otac Vinko (Žarko Radić) doista ga ponižava preko svake mjere, što je Čehovljev pištolj koji prije ili kasnije mora opaliti. Zanimljivo je da podcijenjeni Vinkić jedini postavlja pitanje ekonomske i enološke opravdanosti kupovine sporne Malaščice.

Filip Gamulin (Marko Cindrić) također je kandidat pobune, neovisno o tome ili upravo zato, što je nauštrb Sebe odabrao život u očevoj sjeni. Da je osoba s integritetom, odavno bi zalupio vratima, preuzeo rizik slobode i otišao živjeti svoj život, ali tada ga ne bi ni bilo u 'Lozi', u priči o Hrvatskoj i ljudima koji su zabludama, predrasudama i ovisnostima – što o kokainu, što o obitelji, što o naciji – uništili svoje živote. Sustav vrijednosti toliko je poremećen da je jedina osoba s kakvim-takvim integritetom zapravo kriminalac Grubišić (Darko Milas). Koliko god je beskrajno antipatičan, on je jedini dosljedan sebi i jedini koji sebi može priuštiti luksuz izgovaranja istine.

Iako ogrezao u kriminal, Zvonimir Gamulin (Milan Štrljić) je, za razliku od opsjednutog i 'poštenog' patrijarha Vinka Radovanija, sačuvao nešto ljudskosti. (I Štrljić i Radić izvrsno su dočarali te nijanse). Možda stari Gamulin raskine lance ucjena i klijentelizma, ali time će se samo pokušati spasiti neku drugu laž jer više ne zna živjeti bez laži. On laži i prijevari duguje sve kao i čitav establišment koji simbolizira njegov lik.

Ako se i dogodi, pobuna će, dakle, biti polovična, kao što će polovičan biti i happy end kada – to je izvjesno – Uskok počne uredovati u finalu serije. Pravosudne akcije su nužne, ali ne mogu razriješiti bît problema koji je doktrinarne naravi. Ni Hrvatska ni 'Loza' zasad ne mogu bolje, ali prije ili kasnije netko Radovanijima treba reći da je njihova idila primitivna i represivna i netko Gamulinima treba objasniti da poduzetništvo nije gangsterizam i da bi trebali živjeti u okviru svojih stvarnih mogućnosti. No, 'Loza' će imati nekakav rasplet, a Hrvatska samo prosinačke izbore.