'Nitko nije otok' lijep je roman austrijskog pisca Johannesa Marija Simmela.

I doista nitko nije otok. Nitko osim Zorana Milanovića.

On je otok za sebe. A otoci su kao što znamo odvojeni od kopna. U svom slučaju, Zoran Milanović je odvojen od stvarnosti. Na njegovu otoku ne žive radnici Dine, pad industrijske proizvodnje, suša ni Tomislav Karamarko. Za takve nepogode na njegovu otoku nema mjesta.

Na njegov otok nemaju pristupa ni radnici, seljaci i poduzetnici, tu i tamo se ondje može odmoriti tek Radimir Čačić. Na njegovu otoku radni dan počinje kavicom s Mimicom, a nastavlja se s Blažom i Meštrom. Potom slijedi prelistavanje uglednog vanjskopolitičkog magazina 'Moj bicikl', a pravi stres počinje oko podneva kada treba donijeti odluku o ručku. Nasreću, tu je izvrsni politički savjetnik i predstojnik kabineta Tomislav Saucha na kojega se uvijek može osloniti. Nakon kraćeg brainstorminga izbor najčešće pada na posjet susjednom i prijateljskom otoku 'Korčuli', u Teslinoj.

Kako bi se na otoku Zorana Milanovića stres sveo na najmanju moguću mjeru, ondje se ni javni natječaji ne raspisuju bez sigurnog ishoda. Prvo čovjek pa natječaj. Jer čovjek je u središtu političkog interesa. Naš čovjek.

A u ovim danima ljetnog odmora Zoran Milanović je nadmašio samog sebe. Postao je geografski fenomen. Otok na otoku. Otok na Hvaru. Hvar je sa svih svojih strana okružen morem, a Zoran Milanović je sa svih svojih strana okružen Tomislavom Sauchom.

Pa tako dvostruko izoliran, sa svog otoka na otoku naciji poručuje da će iduće godine biti bolje. Premda Linić kaže da će biti gore. Ali Linić nije na otoku nego u Zagrebu, a u ovo doba u Zagrebu su ostali samo oni kojima je loše. Pa bolje ne mogu ni vidjeti. Bolje vide samo oni kojima je bolje nego prije. A Zoranu Milanoviću je bolje nego ikad prije. I sve mu ide od ruke. Tj. od noge.

Eto, nekidan je dobio posebno priznanje novinara Jutarnjeg lista jer je odvozio 'čak 80 m, a možda i 100 kilometara biciklom'. Time je zasjenio čak i naše olimpijce. Jer nitko od njih nije bacio disk 80, a možda čak i 150 metara.

Mala drama zavladala je tek kada je večernji posjet otoku Zorana Milanovića najavio Bračanin Arsen Bauk. Bauk je već prije objavio kako je na ljetovanju potrošio samo 1650 kuna jer je 'ujutro frigao jaja, a navečer se uvaljivao prijateljima'.

Kako se i Zoran Milanović za večeru voli uvaljivati svojim prijateljima na Hvaru (Tedeschi), prijetio je ozbiljan unutarstranački sukob interesa iz kojega bi i Milanović i Bauk mogli izaći gladni. No, kao što rekosmo, takve politički osjetljive situacije uspješno rješava predstojnik kabineta pa je Saucha obojicu odlučio počastiti. Na račun SDP-a. Problem je jedino bio što na cijelom otoku Hvaru ne postoji 'Korčula', ali je angažirana Protuobavještajna služba u Zagrebu koja je uspješno hakirala mailove Davora Butkovića i otkrila da se za tuđe pare može dobro pojesti i popiti u restoranu 'diVino'.

Posjeti restoranima su inače visoko na ljestvici rizika svake tajne službe pa su novinari Večernjeg lista primijetili kako je nakon nekoliko butelja vina 'iz sigurnosnih razloga' premijer s pratnjom izašao na stražnji izlaz.

I sad su otočani konsternirani kada im je premijer objasnio da je 'život na otoku bolji nego u ostatku Hrvatske'. Pa naravno da je bolji. Ali Milanović nije mislio na njih i njhove otoke. Nego na svoj vlastiti, Djevičanski otok.

Jer nitko nije otok. Nitko osim Zorana Milanovića.