Draga Rujana,

Kao još jedna žena koja odrasta na patrijahalnom Balkanu, našla sam se u tipičnoj situaciji za tu vrstu. Obitelj ili karijera?

Dakle, nakon 4 godine veze koja je počela s mojh 22 godine (zadnja godina je zapinjala) - odlučili smo prekinuti. No to ne ide samo tako, i dalje se viđamo i čujemo, pričamo... Ono što sam sigurna je da je divna osoba, da se s njim osjećam kao da sam na pravom mjestu. Naravno ima mana koje me živciraju do bola, ali imam ih ja koje njemu kidaju živce. U tom periodu razdvojenosti odlučila sam se okrenuti sebi, i shvatiti što želim u svom životu i kojim putem krenuti. I tu je došlo do loma!!

Shvatila sam da me karijera ispunjava, da volim svoj posao i odlično mi ide. Zamišljam i vidim se s uspješnom karijerom i uistinu želim biti žena koja je dobra u svom poslu i koju poštuju. Oduvijek sam se tako vidjela, no ipak muči me što ako ne budem sretna s tim, i ako budem čangrizava stara baba koja ima samo svoj posao. Što ako za 10-20 godina kada ostvarim karijeru poželim da sam je se odrekla i imala obitelj i bila sretna?

Mada iskreno, nikad nisam sebe vidjela kao majku i obiteljsku ženu, ta želja se pojavila u mojoj vezi. Nemam neku potrebu imati djecu i živjeti kao domaćica koja po cijele dane čisti za svojim mužem i djecom, i stalno je umorna i jadna. Nekako imam osjećaj da to nije za mene, ali opet imam osjećaj da bih tako možda tada bila sretna. Mislim, i karijera bi me učinila sretnom....

I tako u nedogled. Ostvariti svoj san još od tinejdžerskih dana i biti uspješna (ili naravno neuspješna) business woman sa mogućnosti bivanja nesretnom u kasnim godinama ili biti žena, majka i domaćica sa mogućnosti biti nesretna što nisam ostvarila karijeru...

I da... imati oboje meni osobno ne dolazi u obzir. Moj bivši/sadašnji želi brak i djecu i ni na koji način ne želi kočiti moju karijeru, ali ja znam kao žena da ne mogu imati oboje na način na koji želim. Osim ako se on, za koga uistinu vjerujem i osjećam da je čovjek koji me ispunjava, ne predomisli i odluči se na brak bez djece :)

Pozdrav :))

Draga Nepotpisana,

Što ti mene zapravo pitaš?

Ako me pitaš što da radiš, trebala bi znati da ti ja to sigurno niti mogu, niti hoću reći.

Ono što ti želim i mogu reći je da si još zbilja jako mlada – osim ako ja ne znam računati. Ako imaš 26-27 godina, ti vjerojatno misliš da si odrasla, ozbiljna i odgovorna osoba – što ne sumnjam da jesi – ali ti s odmakom od, uh, kvragu – skoro 20 godina isto tako mogu reći da imaš još hrpu vremena da odlučiš što hoćeš. Nije ovo više srednji vijek da ćeš zaglaviti na porodu ako odlučiš imati bebu bliže četrdesetoj, a osim toga – tko zna – ako baš ne bude išlo, uzgojiće ti nešto u epruveti, frizeru, itd. Mislim, ja sam ipak optimistična da se ovo natezanje oko umjetne oplodnje i kome je priuštiti te pod kojim uvjetima neće razvlačiti još desetljećima….

To što ti se sada sviđe biti poslovna žena je jako lijepo i drago mi je zbog tebe, ali ne možeš znati kako ćeš se osjećati za desetak godina i obrnuto – navodno postoji taj neki biološki sat čije kucanje nisam osobno iskusila – tako da za sada možda još ne možeš unaprijed stopostotno reći da nikada nećeš imati djecu.

Ja bih na tvom mjestu stvar postavila ovako; ako i kada nađeš nekoga za koga si sigurna da je onaj s kojim bi voljela provesti život (a nekako mi se čini da to nije taj tvoj bivši, te da njegova želja za djecom nije jedini kamen spoticanja među vama) - odmah mu reci da nisi sigurna da bi željela imati djecu, neka čovjek zna na čemu je. Budi poštena, jer to je za vezu najvažnije.

I ako mu to ne bude važno, divno. ali isto se tako nemoj začuditi ako se jednoga dana zatelebaš u nekoga i poželiš mu roditi djecu e da bi shvatila da je možda on taj koji se ne vidi kao otac…ali nadam se da će ti to reći na vrijeme. A ne kao moj otac koji je jednom predamnom i mojim polubratom rekao kako on nikada nije želio djecu, ali je uvijek imao žene koje su htjele imati djecu s njim! Ja sam već imala dovoljno godina (a u slučaju roditelja, to je onoliko koliko su oni imali kada su činili greške ili više) da razumijem što je zapravo htio reći, ali vjeruj mi, to nije baš najbolje djelovalo na mog puno mlađeg polubrata….

Pri tome smatram da to sve nema toliko veze s patrijarhalnim Balkanom – ne želim reći da naša sredina nije takva i da ne bi mogla biti bolja, ali činjenica je da trebaš biti sretna što imaš mogućnost izbora, za razliku od milijuna drugih ženaširom svijeta.

Naravno, jasno mi je da te to ne mora utješiti - znam puno mladih žena koje muči ovo pitanje, pa su neke čak i ljute na feminizam, uvjerene da bi im bilo bolje da imaju strogo zacrtanu društvenu ulogu.

Možda će te to iznenaditi, ali čak su i neki znanstveni pokusi pokazali kako ljudi znaju zablokirati kada imaju previše mogućnosti izbora. dapače, slovenska teoretičarka psihoanalize i sociologinja Renata Salecl svoju je knjigu o tome fenomenu nazvala “Tiranija izbora”.

Problem s izborom je u tome što donošenjem neke odluke neumitno preuzimamo odgovornost i za posljedice iste. A posljedice neke odluke lakše je podnositi ako smo uvjereni da nismo imali – drugog izbora. Jer kao što je Erich Fromm napisao: “Osobna Sloboda je nekima cilj a nekima prijetnja!”

I na kraju, jako je pohvalno to što promišljaš o svom životu umjesto da srljaš kao muha bez glave poput većine humanoida na ovoj sirotoj planeti, ali sve u svemu – nije još vrijeme da se bacaš u agoniju izbora – živi, radi, uči, ljubi, uživaj i mislim da ćeš s vremenom već steći bolji uvid u to koja je tvoja životna uloga.

p.s. o tome “što bi bilo, kad bi bilo” pisala sam prije 2 tjedna, pa pogledaj u arhivu – mislim da su takva razmišljanja besmislena.