Časni suci Ustavnog suda na svojoj sjednici 24. svibnja odlučit će o tome jesu li pojedine odredbe Zakona o kaznenom postupku ustavne ili nisu. Time će posredno odlučivati i o tome jesu li i dokazi prikupljeni u aktualnim sudskim procesima koji se vode zbog korupcije i organiziranoga kriminala pribavljeni na ustavan način. Uglavnom se misli na iskaze svjedoka. Time će Ustavni sud posredno odlučivati i o tome jesu li ustavni i sudski procesi zasnovani na tako prikupljenim dokazima (iskazima). I time će još posrednije utjecati na moguću obustavu takvih postupaka. Ili da budemo skroz neposredni i jasni, nakon 24. svibnja Ivo Sanader, Hrvatska demokratska zajednica i svi ostali optuženi za najveću pljačku u pravosudnoj povijesti Hrvatske (i ne samo Hrvatske) sucu Turudiću bi usred sudnice mogli pokazati visoko u zrak podignuti srednji prst, a njemu bi tek preostalo da im dosudi parsto kuna kazne za nepoštivanje suda.

Ovo je dakako zasad samo novinarska hipoteza, odluke tako časne institucije kao što je Ustavni sud nije dobro prejudicirati. Jer da podsjetimo one koji se ne razumiju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, hrvatski ustav jamči trodiobu vlasti i neovisnost pravosuđa. Shodno tom uzvišenom načelu, suce Ustavnog suda izabrao je časni Hrvatski sabor, dakle zakonodavno-politička vlast, u kojem je po tom pitanju zadnju riječ uvijek imao neovisni Vladimir Šeks. Tako će u velebno obnovljenoj zgradi Ustavnog suda idućeg četvrtka svečane sudačke toge odjenuti veselo društvance njegovih kumova, prijatelja, političkih simpatizera, propalih odvjetnika i anonimnih sudačkih pripravnika, kojima je pridodano nekoliko zvučnijih imena hrvatskog prava i pravosuđa, tek toliko da to sve skupa izgleda manje nečasno.

E, dakle, te će svečane toge u svibnju 2012. odlučivati o ustavnosti zakona koji je donesen u prosincu 2008. godine. Naravno, potpuna je koincidencija da je Ustavni sud odlučio o tome odlučivati upravo kada je isti taj Zakon o kaznenom postupku na optuženičku klupu doveo Šeksove bivše stranačke kolege i njihovu zajedničku stranku, čiji budući predsjednik sigurno ne bi želio da je sud i formalno proglasi zločinačkom organizacijom.
Jednako je tako potpuna koincidencija kada se ovih dana, u isto vrijeme na istome mjestu, u jednom zagrebačkoj kafiću nađu izaslanik budućeg predsjednika stranke, bivši predsjednik te stranke (trenutačno optuženik zajedno sa strankom) i jedan bivši sudac Ustavnog suda, također bivši član stranke. Što ćete, Zagreb je mali grad s mnogo časnih ljudi, teško ćete negdje popiti piće a da ne sretnete nekog bivšeg ili budućeg časnika. Pogotovo ako se priprema neka časna odluka Ustavnog suda.

Ali pravo iznenađenje jest u tome što se u isto vrijeme i na istome mjestu nije isto tako slučajno našao i predsjednik jedne druge, također časne institucije koja se zove Hrvatska odvjetnička komora. No kako se prošle subote otkrilo na naslovnici Večernjeg lista, gospodin Leo Andreis, tako se zove taj gospodin, bio je opravdano odsutan iz tog kafića, ali po istom zadatku. Negdje u to doba bio je zauzet davanjem intervjua u kojem nam je s ustavnopravnoga gledišta trebao objasniti isto ono o čemu se, eto, priča po kavanama.

I već u samom naslovu intervjua g. Andreis nam poručuje da pripada onoj birtiji gdje su se našli Sanader i društvo: 'Zlo se ne smije suzbijati drugim zlom!'. I još jasnije u podnaslovu: 'Ne može se Sanaderu ili bilo komu drugomu suditi prema neustavnom zakonu!' Dakle, g. Andreis, uvaženi predsjednik Hrvatske odvjetničke komore, odmah nam stavlja do znanja kakvu odluku Ustavni sud treba donijeti. Zakon o kaznenom postupku je 'zlo', čak štoviše, on i bez odluke Ustavnog suda zna da je 'zakon neustavan', pa je valjda ostalo još samo da se ta formalnost 24. svibnja provede kroz urudžbeni zapisinik.

Ali kako je riječ o predsjedniku Odvjetničke komore, dakle o fiškalu svih fiškala, nekoliko redaka dalje uvaženi nas odvjetnik s visoke civilizacijsko-akademske razine poučava da su 'nedopustivi pritisci na Ustavni sud, jer to smatra nemoralnim i apsolutno nedopustivim u uvjetima demokracije i pravnog poretka'. Na logično potpitanje nije li pravna nesigurnost u tome da Ustavni sud dvije i pol godine ne donosi odluku o procesnom zakonu prema kojem se vode svi najveći pravosudni slučajevi, g.Andreis se povlači u najzadimljeniji kutak najzabitije birtije u zagrebačkom predgrađu i odande, s branika Ustavnog suda i njegove buduće odluke o 'neustavnosti zakona' počinje sipati bujicu dezinformacija i neistina kakvu si dobar odvjetnik čak ni u sudnici gdje mu je klijent na rubu doživotnog zatvora neće priuštiti: 'Pravna nesigurnost počinje 2008., kada je taj zakon donesen, ZKP je otišao na čitanje bez ikakve šire rasprave, a da ljudi iz struke nisu imali priliku o njemu išta reći'.

Dakle, ne samo da g. Andreis nema pojma što mu se događa u struci, što mu je manji grijeh, nego ne čita ni ove blogove jer smo o tome čak i ovdje svojedobno pisali - izrada novog ZKP-a počela je još 2002. u mandatu Ingrid Antičević Marinović. Voditelj radne skupine bio je prof. Davor Krapac, jedan od vrhunskih pravnih autoriteta, a danas jedan od rijetkih autoriteta među sucima Ustavnog suda. 2006. godine radna skupina dijeli se na pet podskupina koje su izradile pojedine dijelove ovog Zakona. U njih su ugrađena procesna rješenja iz Austrije, Italije, Švicarske, Njemačke. Suština zakona kakvog danas imamo definirana je u sklopu twinning projekta, koji je s austrijske strane vodio prof . Düring. Nakon toga ministrica Lovrin za voditelja radne skupine imenuje prof. Pavišića, redovitog profesora prava u Rijeci, koji je ujedno i predavač na pravnom fakultetu u Bologni. Njegova radna skupina sjedinjuje rad prof. Krapca i njegovih suradnika u jedinstvenu cjelinu i nakon što je prošao sve moguće instance i u Hrvatskoj i u Europskoj uniji Hrvatski sabor u prosincu 2008. , prvi put nakon 1875. i austrougarske pravne stečevine, donosi suštinski i procesno potpuno novi ZKP. Nitko u tom šestogodišnjem procesu nije ni spomenuo da bi Zakon po nečemu mogao biti 'neustavan'.

Zakon stupa na snagu 1. srpnja 2009., a toga istog dana Ivo Sanader podnosi ostavku. Sve ostalo je povijest, osim g. Lea Andreisa, koji se nakon 10 godina sjetio primijetiti da je 'zakon neustavan'. I da je u pojedinim dijelovima 'neciviliziran'. Ali isto tako i da su 'nedopustivi pritisci na Ustavni sud'. Naravno oni 'pritisci' koji govore o tome da je sa Zakonom sve u redu, ali da nešto nije u redu s predsjednikom Hrvatske odvjetničke komore, koji je iz svog galantno ušminkanog arsenala pare i magle izvukao svu moguću demagogiju i neistine kako bi se zamaglila silna potreba da se sruši ZKP, a HDZ i ostali optuženi pripadnici zločinačke organizacije što prije našli na slobodi. Jer, kako se u krugovima boraca za ljudska prava kaže 'samo slobodan čovjek je bogat čovjek'. Jer slobodan čovjek ima slobodnu, deblokiranu imovinu. Iz koje se onda konačno mogu naplatiti golemi odvjetnički troškovi. Zato se g. Andreis tako silno i brine za 'ljudska prava'.

Nažalost za Prodanovića, Nobila, Slokovićku, Suića i ostale njihov staleški bard to radi tako loše da će najvjerojatnije oni ostati bez svojih prava, tj. kratkih rukava. Naime, uvaženi Andreis nam u finalu svojih opservacija servira ključnu tezu na koju mora 'pasti' svaki prosječni Hrvat, pa valjda onda i oni Šeksovi drugari iz Ustavnog suda: 'Ovakve necivilizirane norme ne bi mogle proći u zemljama zapadne Europe', veli nam naš junak s naslovnice.

Podsjetimo još jedanput, 'necivilizarane norme' na koje se žali HOK i o kojima će odlučivati Ustavni sud, sadržane su i u talijanskom, švicarskom, austrijskom i njemačkom zakonu, poznaju ih i mnoge druge europske zemlje, pa dijelom i SAD (vidi nedavnu izjavu veleposlanika Foleya). Te 'necivilizirane norme' prvi put su na optuženičke klupe u Hrvatskoj doveli vrlo 'civiliziranu' političku elitu. Pred nama više nisu samo pljačkaši banaka, dileri droge i otmičari djece. Nego pljačkaši države, dileri sudbina i otmičari budućnosti.

Jedna od tih 'neciviliziranih normi' jest i institut oprosnice. Premda je glavni državni odvjetnik nerado koristi. U tri godine novog ZKP-a, Mladen Bajić dosad je udijelio samo tri oprosnice. Dakle prosječno, jednu godišnje.
Za 2012. godinu ja bih nominirao g. Lea Andreisa. Oprostite mu, jer ne zna što priča.