Ako se po jutru dan poznaje, pontifikat pape Franje – europskoj crkvenoj, ali i široj javnosti do jučer gotovo nepoznatog argentinskog kardinala Jorgea Maria Bergoglia – mogao bi donijeti nastavak velikih promjena u životu Katoličke crkve. Te promjene, međutim - kolikogod neupućenim promatračima, a i ponekim komentatorima crkvenih zbivanja i ne izgledalo tako – traju već desetljećima. Još otkako je papa Ivan XXIII. pozvao na ‘otvaranje prozora Crkve’ kako bi se ona prozračila od ustajala zraka, te je sazvao i otvorio Drugi vatikanski koncil (1962-1965.) – tu najveću ‘revoluciju’ u životu Katoličke crkve još tamo od konca Srednjega vijeka - svi njegovi nasljednici na katedri sv. Petra tu veliku promjenu, svaki na svoj način i uz manje ili više uspjeha, nastoje i ostvariti.

Ono što te promjene čini relevantnima i onima kojima ni život ni povijest Katoličke crkve i nisu bogzna kako zanimljiva tema jest činjenica da se one nerijetko očituju i kao prekretnice u ‘necrkvenoj’, svjetskoj povijesti. Kad je, primjerice, papa Ivan Pavao II. još od kraja 70-ih tako uporno nastojao razgrnuti ‘željeznu zavjesu’ i ojačati veze zapadne i istočne Europe, ponavljajući kako europski kontinent treba disati sa svoja ‘oba plućna krila’, tko je mogao i pomisliti da će isti taj Papa i osobno doživjeti veliko europsko ujedinjenje?! Makar se njegov vjernički san o crkvenome ujedinjenu istočnoga i zapadnog kršćanstva ni do danas nije ostvario, itekako je utjecao na Europu u kojoj danas živimo.

Znakovita je, u tome kontekstu, i posljednja promjena Petrova nasljednika. Znači li, u povijesti skoro pa nezabilježeno odstupanje donedavnoga pape, koji je nosio ime (i još uvijek nosi, ali sad kao emeritus) zaštitnika Europe - sv. Benedikta, i svojevrsno ‘odustajanje’ Katoličke crkve od Europe kao stoljetnoga središta kršćanstva? I je li dolazak ‘neeuropskoga’ Pape, makar i neizravno, priznanje da je europsko kršćanstvo izgubilo bitku s ‘duhom Zapada’ kojega je, paradoksalno, kroz povijest samo stvorilo? I je li, da proširimo temu, to još jedan znak kako Europa i Zapad uopće polako ali sigurno prestaju biti ono što su stoljećima bili: rasadište kulture i civilizacije, središte gospodarske i financijske moći – ‘centar svijeta’, a ponekad i ‘uobražena dama’. Ako tomu i bude tako, za čovječanstvo to ipak ne mora biti loša vijest! Kao niti za samu Crkvu.

No, opet, teško je povjerovati da bi se Katolička crkva tako lako predala i odrekla tog starog kontinenta. Prije će biti da izborom novoga Pape ona ipak traži nove puteve opstanka u Europi, u suživotu s kojom je čovječanstvu i toliko toga dala. Daju to naslutiti i prvi simbolički znakovi koje je svijetu uputio novi Papa. Nije li već samim izborom imena, a onda i porukama s prve propovijedi u Sikstinskoj kapeli poručio kako želi biti papa obnove i izgradnje, a ne odustajanja i rušenja? Poput svetoga Franje koji je, gradeći i popravljajući ruševnu asišku crkvicu sv. Damjana, postavio temelje redovničkoj zajednici koja će se proširiti po cijelome svijetu. Obnavljajući pritom, a da toga nije niti bio do kraja svjestan, i cijelu Crkvu.

I novi će Papa, sudeći po onomu što je do sada pokazao, puteve obnove Crkve tražiti u vjeri, jednostavnosti i poniznosti. Bude li se više oslanjao na vjernike (kojima se odmah nakon izbora, kao vjerojatno prvi papa dosad, najprije naklonio tražeći njihov blagoslov, a tek ih onda i blagoslovio) negoli na moć, možda uspije obnoviti i njihovo uvelike poljuljano povjerenje u instituciju kojoj je na čelu. Uspije li pak svoje bogato iskustvo djelovanja među siromašnima i marginaliziranima u Buenosaireskoj nadbiskupiji pretočiti i u sustavnije i djelotvornije zauzimanje cijele Crkve za siromašne i odbačene diljem svijeta, njegova bi misija obnove Crkve možda i mogla postati stvarnost. Ostvari li u tom zauzimanju za konkretnog čovjeka i iskrenu suradnju s drugim crkvama i vjerskim zajednicama, učinit će i veliku uslugu ne samo Europi, iz koje su u Argentinu doselili njegovi roditelji, nego i cijelome svijetu.

Bude li tomu tako, kako je to ovih dana zgodno primjetio jedan teolog na društvenim mrežama, kroz ‘prozore Crkve’ koje je otvorio Ivan XXIII. (Papa dobri, kako su ga vjernici zvali) – uistinu bi mogao prostrujiti ‘dobar zrak’ – (iz) Buenos Aires(a).