Draga Rujana,

u braku sam 16 godina, udala sam se jako mlada, muž je od mene stariji 13 godina...

Došla sam u brak iz konzervativne obitelji, naivna i glupa, odmah sam rodila dvoje djece jedno za drugim i i nakon tri godine porodiljnog vratila se na posao...

Tada još zaljubljena zbog bračnih problema plakala sam u sobi na toaletu a sve zbog grubog i bolesno ljubomornog muža jer se postavio kao da je bog u kući, s vremenom sam postala njegovo treće dijete jer se mogao na mene derati, vikati, nazivati me glupačom, kokoškom, osobom bez mozga i to sve u društvu prijatelja... on je naravno mogao izlaziti i odlaziti gdje i kada je htio i trošiti koliko je htio jer ja nisam imala uvid kao što ni danas nemam u njegove financije jer je obrtnik koji jedva sastavlja kraj sa krajem.

Kao svaka glupa žena ja sam samo dizala kredite, radila i donosila plaću doma i predavala je njemu, da bi mi se dogodilo da ponekad idem na posao i bez kuna jer bi moj muž komentirao sto će tebi kune, radiš u uredu...

Totalno razočarana u brak odlučila sam sreću potražiti izvan braka.... Nisam puno trebala lutati - jako dugo sam osjećala simpatije mog kolege, pet godina mlađeg i također oženjenog - iz sličnih smo obitelji, ima troje djece od kojih je tek jedno krenulo u školu...

Prvih godinu dana živio je u mom gradu i sve je bilo savršeno, zaljubljenost, strast, sex... Nakon toga poslovno se vraća u svoj grad i svojoj ženi i obitelji, tada mislimo da je kraj veze ili da će trajati kojih par mjeseci, ali dogodila se još veća ljubav obostrana, viđamo se dva ili tri puta mjesečno iako nas dijeli 250 kilometara.

U međuvremenu sada već nakon tri godine naše tajne veze ja sam zahladila odnose s mužem, ne podnosim ga ili iskreno rečeno više ga ne volim niti bilo što osjećam za njega...

Živim kao biljka, volim svoju djecu (14 i 16 godina) i sa njima imam dobar odnos a za muža poželim da nestane iz mog života...

Kako mi je ljubavnik velika podrška u svemu dosta vremena svakodnevno provodimo na mailovima, porukama, pozivima..... Moglo bi se reći da živimo dvostruki život... i kakva bih to priča bila da nema problem na kraju...

Naime, moj ljubavnik je postao bolesno ljubomoran, počeo me pratiti, mobitelom locirati, ne spavati zbog mene, pisati mi duga pisma mailom, pjesmice, upoznao me sa nekim novim kolegama, predstavlja me kao kraljicu, opsjednut je sa mnom ali ne želi ostaviti ženu koju ne voli, sa kojom ne spava, sa kojom se svađa, koja je debela, koja nema pojma o sexu, sve zbog male djece i okruženja okoline odnosno male sredine koja bi ga osudila...

I za kraj, citirati ću njegovu stalnu rečenicu: "i ako me ostaviš zauvijek ću te voljeti jer si moj san žene koju želim imati pored sebe" ali... ja ostajem samo sjena njegovoj ženi takvoj kakvu je on opisuje, no iako sam spremna izaći iz svog braka svjesna sam da on nije osoba sa kojim bi mogla zakoračiti u novi život jer sam našla kukavicu...

Jer nisam ga bez razloga tako nazvala, ostavljala sam ga par puta, plakao je molio, sjedio i satima pisao poruke i uvijek bi se pomirili, prijetio je da će ići mojoj mami ako nestanem, da će me tražiti, ali ne može ostaviti djecu...

Molim savjet

M.

Draga M.,

Za početak prvo pometi pred svojim vratima.

Ako ne voliš svog muža – ostavi ga. Ne razumijem ljude koji su totalno razočarani u brak, ali ostaju u njemu tješeći se ljubavnicima sa strane.

To nije nikakvo rješenje, upravomsuprotno – stvari se mogu samo još dodatno zakomplicirati.

Ako je točno sve što si o svom mužu napisala, onda ti bez njega ne može biti gore, dapače. Djeca su ti dovoljno odrasla da vrlo vjerojatno jako dobro znaju/osjećaju da među vama nije sve kako bi trebalo biti. K tome mi je upala u oči rečenica: “s vremenom sam postala njegovo treće dijete jer se mogao na mene derati, vikati, nazivati me glupačom, kokoškom, osobom bez mozga i to sve u društvu prijatelja” iz čega mogu samo zaključiti da niti djeca nisu u njegovoj milosti, a poznavajući naše sudstvo – vjerojatno će ti ih prilikom razvoda ionako dodijeliti. Ako ih on psihički zlostavlja – a ovo gore je definitivno zlostavljanje, onda je i tvoja dužnost kao majke da ih zaštitiš.

Nije mi jasno zašto ljudi - kao “zbog djece” ostaju u nekakvom groznom braku (a to govorim kao dijete razvedenih roditelja, tako da znam kako je to) pa nađu nekoga sa strane - to sve stignu?

Možda sam ja neorganizirana i nesposobna, ali zbilja ne znam kada se stignu baviti tom djecom zbog koje se “žrtvuju” ostajući u nesretnom braku? Kada se stignu baviti tim divnim ljubavnicima i ljubavnicama, kada se ja u jednom danu ne stignem niti izdaleka posvetiti stvarima koje volim i zanimaju me, o kavama s prijateljima da i ne pričam - a radim od kuće i nemam djecu? Neka mi netko oda tajnu, jer zbilja ne razumijem. Možda postoji neka paralelna dimenzija u koju ne znam ući.

Što se tiče tvog ljubavnika, on je možda kukavica, ali i ti tek trebaš dokazati da to nisi, jer prije toga mu nemaš nikakvo pravo prigovarati.

U istoj si situaciji kao i on pa se ostavi tog licemjerja i emotivnog ucjenjivanja, barem dok napraviš sljedeći korak. Pri tome se pitam što će ti nakon ljubomornog muža i ljubomorni ljubavnik? Da li ti zbilja misliš da je ljubomora dokaz ljubavi? Jer vjeruj mi, nije.

Iskreno, od svih ovih “ljubavnih” trokuta – počinjem se pitati koliko je tu uistinu ljubavi, a koliku ulogu igra komocija i oportunizam – uz sveprisutno licemjerje, naravno. Mislim, čast izuzecima.

Sve u svemu draga M., zar ti ipak ne bi bilo lakše i jednostavnije napraviti čisti rez i naći nekoga tko nije patološki lik? Ako si se jako mlada udala i rodila dijete, računam da ti je sada oko 35 – pa ti ženo stigneš još proživjeti čitav jedan život u miru, a po mogućnosti i istini. Možeš se udavati, možeš se samo ševiti, dapače - stigneš još kojeg muža i pokopati!

Nakloni se i počni.