Dakle, ovako je to sinoć bilo u Hrvatskoj. Od Zagreba preko Karlovca pa do Drniša i Bilica.

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu za 20 sati saziva novinsku konferenciju na kojoj će znanstvenici sa Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu objaviti službene rezultate DNK analize posmrtnih ostataka za koje se sumnja da pripadaju Antoniji Bilić.

Televizijama dopuštaju izravan prijenos presice.

U 19 sati iz dva pouzdana i neovisna izvora već imamo potvrdu da je doista riječ o nesretnoj Antoniji.

Sav ljudski razum i osjećaj za obiteljsku tragediju i vjeru u mjeru pristojnosti državnih institucija nalagao nam je da možemo biti sigurni kako je u tom trenutku i obitelj Bilić već upoznata sa rezultatima obdukcije. Kako im je neki lokalni ili državni činovnik ili policajac nakon 550 dana nezamislive neizvjesnosti konačno pokucao na vrata i uz izraze najiskrenije sućuti prenio vijest iz Zagreba. Ili ako se već nekom od njih nije dalo po kišnom vremenu okaljati cipele na blatnjavom putu do zaseoka Bilice u okolici Drniša, čvrsto smo vjerovali da im je barem zazvonio telefon. Ili njihovu obiteljskom odvjetniku.

No jedna kolegica s mnogo više iskustva i s mnogo manje vjere u pristojnost državnih institucija upozorava da ipak provjerimo je li obitelj obaviještena.

Zovemo obiteljskog odvjetnika. Odgovor je niječan. Obitelj još nema nikakvu službenu obavijest. Nije ju bilo ni u 19 i 30. Kolege mi u studio javljaju da ni u 19. 45 u Bilicima još ne znaju ništa.

Sjedim u studiju, čitam najavu za zagrebačku gradsku skupštinu, gdje blesani glume engleske lordove, a u sebi se tresem od hrvatske sramote da će tri sata nakon što su bili završeni rezultati uzoraka kosti i zuba tragična vijest u Drniš, selo Kričke, zaseok Bilice prvo doći preko televizijskih ekrana i internet portala.

Obitelj je tek u 19.55 doznala da kosti pronađene kraj nekog smetlišta u blizini Modruša konačno i nepovratno pripadaju njihovoj kćeri i sestri. Pet minuta uoči televizijskog prijenosa za cijelu naciju.

Pet minuta obitelj Bilić je dobila da se sabere. Pet minuta prednosti pred svima ostalima. Nakon godinu i pol dana nade i beznađa, straha i iščekivanja dobili su pet minuta da se pomire sa onih '99,9999999999 posto'. Dobili su pet minuta u koje je moralo stati svih proteklih 550 dana.

Pet minuta, jedva dovoljno da spustite slušalicu, odete do kuhinje i popijete čašu vode. I sjednete pred televizor te pogledate dodatno, stručno obrazloženje o analizi 'genomske DNA te o usporedbi genotipova kojom se došlo do zaključka kako je pronađena osoba kći Milke i Mile Bilića...'

Ali ako pitate institucije, više nego dovoljno. Jer Vlada je jučer donijela Protokol o ponašanju u slučaju nasilja. Nisam ga još stigao pročitati. Ali siguran sam da je negdje u njemu zapisano da je 'dovoljno da se obitelji žrtve nasilja tragične vijesti priopće pet minuta uoči sazivanja novinske konferencije na kojoj ćemo demonstrirati kako institucije rade svoj posao.'