Još od prvog dana nešto ne štima s ovim suđenjem HDZ-u, Ivi Sanaderu i ostalima. Mislim, naizgled je tu sve kako treba - prvorazredna optužnica, prvorazredni optuženici, advokati, suci, tužitelji, svjedoci, mediji... Televizijske kamere, novinari i fotoreporteri trude se prenijeti u cijelosti fantastične iskaze Branke Pavošević i Mladena Barišića, ili barem one najpikantnije dijelove...

Pratimo kako je milijune eura donosila, odnosila i raznosila, gotovo cijela politička, društvena, gospodarska i estradna elita okupljena oko HDZ-a. Pratimo tu jedinstvenu harmoniju u dijeljenju i trošenju tuđeg novca u kojem nema uobičajenih svađa oko podjele plijena kakve vladaju na nižim razinama zločinačkih organizacija koje se, recimo, bave oružanim pljačkama. Ovdje je sve savršeno usklađeno, svaki član dobiva nagradu sukladno svojemu mjestu u hijerahiji organizacije, a organizatori organizacije uzimaju sukladno svojim potrebama. Naravno nečije potrebe su veće, a nečije manje. Netko je sretan i ludo veseo s markiranom ženskom torbicom i predsjedničkim izborima, a netko s kolekcijom Brioni odijela u ormaru i oldtimerima u garaži. No svi su najsretniji s gotovinom. Od par tisuća kuna do par milijuna eura. U kuverti, poklon vrećici ili Samsonite torbi, tako je svejedno, glavno da dolazi, svaki mjesec, u stranačke prostorije ili na kućni prag. Nervoza zavlada jedino kad na brzinu treba prepakirati dva milijuna eura u novčanicama od po 50 eura, velik je to posao, a šefu se žuri...

I tako, čitamo, gledamo i slušamo o svemu tome, dokaza i svjedoka koliko hoćeš, suđenje je javno da javnije ne može biti, o svemu smo iscrpno izvješćeni, ali velim, svih ovih tjedana otkako je počelo suđenje nešto mi tu ne štima. Nešto mi tu fali. Nešto nije kako treba... I tek nekidan, gotovo slučajno počeo sam nazirati kariku koja nedostaje...

Fotografija Ive Sanadera, koji s odvjetnicima i suradnicima, u pauzi suđenja ispija kavu negdje na sunčanoj terasi kafića u Petrinjskoj, u blizini Zagrebačkog županijskog suda... Neki crv me počeo izjedati oko te fotke, ali još nisam shvatio... Jučer ponovno isti čudan osjećaj dok u novinama čitam tzv. 'insiderske' informacije o životu na optuženičkoj klupi. Tako jedne novine, tobože se pozivajući na nekog njegovog prijatelja, blagonaklono pišu kako se Ratko Maček ugodno osjeća na ulicama Varaždina. Sugrađani mu kao prilaze i daju potporu, a on je sav ponosan... Sad već nešto nazirem, ali još ne kužim...

I danas, s kolegama na kavi pretresam svu tu galeriju likova koja se spominje u iskazima... Pitam ih onako usput, koji je taj Marijan Primorac, predstavnik TDR-a u BiH, koji je Sanaderu 2004. donio 4 milijuna kuna za onaj prvi BMW? Nešto mi zvoni u glavi, ali ne mogu se sjetiti koji je to lik... Kolege me podsjete i onda se zgrozim...

Zgrozim se kao i te 2004... Kada je Županijski sud u Splitu sinu Marijana Primorca ionako bešćutno nisku kaznu zatvora od 2,5 godine smanjio za 6 mjeseci s obrazloženjem da 'dolazi iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja'... Sin Marijana Primorca, da podsjetim, 2002. je divljajući Makarskom u svojem vozilu izazvao prometnu nesreću u kojoj su smrtno stradale dvije srednjoškolke koje su stajale na nogostupu, 16-godišnjakinje Ana Andrijašević i Kata Erceg.

Sin Marijana Primorca u to je doba imao 17 godina, nije imao vozačku dozvolu, ali to nije spriječilo njegova oca da mu kupi BMW Z3. Kojim je ubio Anu i Katu.

Ivu Sanadera 2004. to nije spriječilo da od Marijana Primorca uzme 4 milijuna kuna za svoj BMW. Kao što potom ni nekog splitskog suca to nije spriječilo da sinu Marijana Primorca kaznu smanji jer 'dolazi iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja'. O uzročno-posljedičnoj vezi između splitskog premijera, makarskog poduzetnika s 4 milijuna kuna i odluke splitskog suca možemo samo nagađati, ali se isto tako možemo samo zgroziti na jednog, drugog i trećeg.

I shvatih danas da je to ono što ne štima u ovom procesu. Ne zgražamo se kao nacija nad svim tim pokradenim milijunima, ne zgražamo se kao nacija nad tom bezočnom korupcijom. Ne zgražamo se nad činjenicom da predsjednik Vlade Republike Hrvatske uzima 4 milijuna kuna za svoj BMW od tipa koji je svomu 17-godišnjem sinu također darovao BMW kojim je ubio dvije djevojke. Ne zgražamo se kao nacija nad tim da su svi takvi tipovi koji se pojavljuju u sudnici zagrebačkog Županijskog suda optuženi da su iz države, državnih poduzeća i privatnih tvrtki isisali 600 milijuna kuna za jednu stranku, njezinu vrhušku i njihova Brioni odijela. I za njegov BMW.

A proces se vodi pred opljačkanom državom, pred 380 tisuća nezaposlenih i 3 milijuna frustriranih i nezadovoljnih... i pred očima obitelji Andrijašević i Erceg. I nešto ozbiljno ne štima s državom u kojoj kraljevi takve korupcije bezbrižno šeću gradom, u pauzi suđenja ispijaju kave, primaju izraze potpore, a mediji to nonšalantno bilježe. Ali ne mislim da je sav problem u medijima, kao što ne mislim da je sav problem u lopovima, bitangama i njihovim princezama.

Radnici Kamenskog i Dalmatinke u prosvjednim kolonama šeću od jednog do drugog ministarstva, sindikalni lideri nastupaju po televizijskim emisijama, Građanska akcija prosvjeduje zbog svega i svakoga pa će se čak i zbog mene ustati u ledeno prosinačko jutro i prosvjedovati pred zgradom HRT-a, ali nikomu, ali baš nikomu od milijuna ogorčenih, obespravljenih i frustriranih Hrvata ne pada na pamet doći pred sudnicu Zagrebačkog županijskog suda na Zrinjevcu i na članove zločinačke organizacije baciti jedno jedino, obično, pokvareno jaje.

Jedan tako mali i bezazleni izraz frustracije, tako uobičajen u svakoj drugoj zemlji, u ovoj zemlji ne postoji. Netko će reći, mi smo fini, civilizirani, europski uljudbeni narod... Ma dajte molim vas, zamislite da se ovakvo suđenje bivšem premijeru i bivšoj vladajućoj stranci u ovakvoj ekonomskoj krizi odigrava u Grčkoj. Ili Italiji. Ili Njemačkoj. Bilo gdje osim možda u Srbiji, Bosni, Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Barem jednom bi na ulazu u sud poletjelo pokvareno jaje ili trula rajčica. Ovdje su kao svi zaposleni pa nitko nema vremena za te stvari? Ili su ovdje svi katolici koji se drže one biblijske 'neka baci kamen onaj koji je bez grijeha'. Pa nitko nema obraza ni za jaje baciti. Ili smo toliko siromašni pa nemamo ni za jedno jaje. Ili nemamo jaja kao takva.

Kladim se u ovaj blog da će idućih mjeseci u medijima biti sve više 'insiderskih' informacija iz obiteljskog života članova zločinačke organizacije, toplih ljudskih priča i kojekakvih dramskih zapleta u odnosima optuženih. Samo da skrenemo s teme.

Kada je Saboru podnosio izvješće o radu DORH-a Mladen Bajić kazao je kako je broj otkrivenih koruptivnih djela sve veći, ali da istodobno 'nedostaje društvena osuda korupcije'. Nije mi bilo baš jasno što je pod tim mislio, ali bojim se da mi je danas prejasno.

To je ono što nedostaje ovom procesu. Društvena osuda. Pokvarena jaja i trule rajčice.

Korupcija je u Hrvatskoj tako normalna prateća životna pojava da bi se mogla sasvim lijepo upakirati u ono obrazloženje presude Primorcu junioru - kao 'društveno prihvatljivo ponašanje'. Onako kako Mačeku prilaze u Varaždinu, tako čujem da i danas mnogi poštuju Kirina u Virovitici, Kalmetu u Zadru, Čobankovića u Iloku, Milinovića u Gospiću. Draga lica na ulicama grada...

Sanadera nitko ne poštuje samo zato što nigdje ne pripada.

I jedino što nas treba zgroziti više od onoga što gledamo i slušamo u sudnici Zagrebačkog županijskog suda jest bojazan da bi i nakon ovog procesa mogli ostati nacija s maksimalnom stope tolerancije na korupciju.
Bez obzira na sudske presude i visine kazni to će onda biti najveći poraz Mladena Bajića i njegove ekipe. I svih nas.

A nekako mi se čini da usprkos ovom pravosudnom spektaklu idemo upravo ka tome. Ne samo zato što nema pokvarenih jaja i trulih rajčica.

Pogledajte evo, još jednog bivšeg. Nakon svih ovih pravosudnih afera, tisuće antikorupcijskih fraza, rasprava o sukobu interesa i imovinskih kartica, Stipi Mesiću ne pada napamet otkriti odakle mu milijuni za one stanove. Veli da nas se to ne tiče. I to bez ikakvog srama, bez ikakvog stida svojim građanima izjavljuje bivši Predsjednik Republike Hrvatske. Bivši predstavnik svih nas. Najlegitimnije izabrani predstavnik naroda. Moralni autoritet zemlje, kako si sam voli tepati. Jer se valjda i on samo ponaša 'društveno prihvatljivo'. Zašto bismo se svi drugi onda ponašali društveno neprihvatljivo?