Stvar počinje od toga kad poželiš kupiti kauč. Nahodat ćeš se po specijaliziranim centrima i vidjeti neočekivane stvari. Prvo, hrvatska industrija namještaja, nekim čudom, još itekako postoji. Drugo, cijene su joj uglavnom prihvatljive, što bi se reklo, konkurentne. Ali tu je i treće – nevjerojatno je kakvih sve tu ima oblika. Pitaš se: kako je moguće da su to proizveli? Zašto? Ima tu, naime, dobar dio proizvoda koje nikakav popust na cijeni ne može spasiti. Jednostavno, neke stvari ne možeš imati doma pa makar ti ih i poklonili.

Pritom, mi imamo studij dizajna, dakle, ulažemo u obrazovanje tog kadra, no kad hodaš po našim prodavaonicama namještaja, vidiš da je tu nastao neki zastoj. Pomislio bi da nitko na tom fakultetu nije diplomirao još od osamdesetih i da su tu finalni utjecaj izvršile TV-reklame za stilski namještaj Đorđević što su se vrtjele uz Dinastiju. Mnogi od takvih proizvođača namještaja nisu na netu – što je na neki način racionalno – ali neki ipak jesu. Kliknimo, recimo, na proizvode tvornice namještaja Spin Valis iz Požege. Među sjedeće garniture Elvira, Susane, Nensi i Valis, umiješao se i Grizzly, a baš tako sve to i izgleda – kao da je Nensi negdje bila s Grizlijem. Garnituru Valis, s upropaštenim drvom na koje je nalegla zelena koža, možemo uzeti kao primjer za proučavanje. Baš me zanima kako izgleda sretni kupac ove garniture? Vjerojatno je to neki čovjek u zelenom odijelu.

Tragedija koji nitko nije spriječio

Ali, šalu na stranu, zašto nastaje ovakav predmet? Zato što to nitko nije spriječio. Eto, zbog toga bi netko time trebao baviti na nivou industrijske politike – da usmjeri radnu energiju i materijal u nešto što ima smisla. Sorry, Spin Valis, to bi bilo za vaše dobro. Ovako nećete naći dovoljno ljudi u zelenim odijelima i vjerojatno ćete propasti. Neki su već i propali. Kad guglaš 'tvornica namještaja' ili 'drvna industrija' vidiš da je dosta njih u stečaju ili vidiš naslove poput: 'Nekad je u DI Gaj Podravska Slatina radilo 1120 radnika, danas je firmi kraj'. Zasigurno to nije samo zbog dizajna, no ovdje smo na toj temi.

Zbog onih 1120 radnika stvar se ne može prepustiti tek tržišnoj stihiji u smislu: neka propadnu ako nemaju svježih ideja, doći će novi i sposobniji. Ne, teško da će doći, posebno ne u svim tim podravskim slatinama - to su uglavnom nepovratni gubici radnih mjesta. Ona su se, pak, mogla spašavati da postoji nacionalna industrijska politika, što bi onda uključivalo i jednu agenciju za dizajn, s određenim ingerencijama, koja bi firmama nametala ili ih na razne načine poticala na nova rješenja. Nije to ništa novo. Skandinavski dizajn nastao je kao proizvod ciljane politike – još od pedesetih. No, finski primjer je svježiji i usporediv s našom situacijom. Finska se devedesetih našla u ozbiljnoj recesiji što je bio i odjek raspada Sovjetskog saveza koji im je bio solidno tržište.

Godine 1996. Sitra (Finski nacionalni fond za istraživanje i razvoj) krenula je u ozbiljnu akciju povezivanja dizajna i razvoja. Službenu strategiju pod nazivom Design 2005! usvojila je vlada u lipnju 2000. godine. Nisu to bili tek 'papiri' - kako to u nas biva sa strategijama – nego niz ciljanih aktivnosti koje se provode kako bi se industrija usmjerila u željenom pravcu. To, dakle, nije tržišna stihija – ono kako se u nas zamišlja kapitalizam (kao anti-socijalizam), nego planska intervencija. Tržišna stihija po logici 'nek propadne', posebno u postsocijalističkim uvjetima, ima preskupe socijalne i ekonomske efekte – toga smo se nagledali. To, na koncu, nije teorijsko pitanje nego pitanje opstanka i nije stvar, naravno, samo u namještaju, nego i šire.

Najgore je u svemu tome znati da dobar hrvatski dizajn zapravo postoji, no u uvjetima tržišne stihije – bez ciljane politike – on se ostvaruje tek incidentno, kao na primjeru rovinjskog hotela Lone, vrhunski izvedenog hotela koji je domaći proizvod po svim točkama. Sam namještaj u hotelu djelo je Grupe Numen. Kad se malo progugla naći ćemo još puno zanimljivih primjeranovog hrvatskog dizajna koji nije u serijskoj proizvodnji, dok se, pak, proizvode sjedeće garniture za zelene ljude. Tu se može i treba intervenirati – ministarstva postoje zato da usmjeravaju procese, ne da samo gledaju. Logika 'nemiješanja u tržište' tu je logika propasti, a ako je već u toj ideologiji teško zamišljati utjecaj na privatni sektor, premda je i on itekako moguć (putem posrednih poticaja, vezanih olakšica, savjetovanja, besplatnog servisa za novi dizajn koji bi pružale institucije uz određene uvjete), onda zaista nema nikakvog razloga da se novi hrvatski dizajn ne uvede u drvoprerađivačke pogone u stopostotnom državnom vlasništvu poput onog u Lepoglavi. Tamošnje garniture Viktorija, Arizona, Florida - a imaju čak i skandinavski Oslo - nastaju u teškim uvjetima i, barem meni, bude laganu depresiju.

Ne znam zašto prvi potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva, agilan kakav jest, ne bi mogao (barem) u Lepoglavu poslati Numenovce - pa da naprave revoluciju!