Sredinom veljače iz znatiželje sam prisustvovao prvom okupljanju Organizacijskog odbora Povorke ponosa (OOPP) u Zagrebu, koje je već tradicionalno održano u Autonomnom kulturnom centru Medika. U osnovi me je zanimalo kakva je nova ekipa koja je preuzela na sebe organizaciju zagrebačke Povorke ponosa, kao i popratnog programa, te sam zaključio da je ova važna ljudskopravaška manifestacija u odličnim rukama. Naime, ove godine se na javni poziv Udruženja Zagreb Pride javilo dvadesetak većinom mladih ljudi, koji imaju priliku iznjedriti novu generaciju aktivista u borbi za LGBT ravnopravnost. Za OOPP su se prijavile LGBT ali i heteroseksualne osobe, ponosi pederi i lezbijke kao i heteroseksualni podržavatelji koji razumiju da se i njih tiče diskriminacija manjinskih skupina u društvu, svi zajedno na misiji da do sredine lipnja osmisle i pripreme još veću, moćniju i ljepšu Povorku ponosa u odnosu na prošlogodišnju, što s obzirom na rast broja ljudi proteklih godina predstavlja poseban izazov.

Gledajući kako se sada organiziranjem zagrebačke Povorke ponosa, koja okuplja nekoliko tisuća prosvjednika, bavi više od dvadeset ljudi me je podsjetilo na to koliko su se stvari na bolje promijenile u samo desetak godina, zahvaljujući ponajviše konstantnom angažmanu na postizanju promjena. Primjerice, 2006. godine – dakle ne tako davno – zagrebački Pride su organizirale tek četiri osobe, a na njemu je bilo samo dvjestotinjak sudionika/ca okruženih s dvostruko više policajaca. U međuvremenu je situacija obratna: OOPP uopće nema problema s privlačenjem ljudi, policije je sve manje oko Povorke ponosa, između ostaloga i zato što je u njoj deset puta više ljudi, tako da potencijalni napadači znaju kako se nije pametno zezati s ponosnim pederima dok marširaju centrom Zagreba.

Bez obzira na vječnu tendenciju Hrvata za kukanjem, hrvatska LGBT zajednica ima potpuno realne razloge biti zadovoljna onime što je postignuto u proteklih desetak godina, o čemu svjedoče konkretni primjeri. Jedan friški dolazi iz Splita, gdje je prije par dana najavljeno održavanje trećeg Split Pridea (8. lipnja), u čijoj organizaciji po prvi puta sudjeluje u LGBT udruga iz Splita, novoosnovani Rišpet. Nakon prvog Split Pridea i homofobnog nasilja kojemu je bio izložen možda je izgledalo kako sve to nema smisla raditi u drugom najvećem hrvatskom gradu (ironično tada opisanog kao 'Beograd na moru'), ali se još jednom pokazalo da se ustrajnost i odlučnost isplate, jer rezultati u bilo kojoj borbi za društvenu ravnopravnost ne dolaze preko noći, nego im trebaju godine, pa i desetljeća. Split se, kako se čini, brzo mijenja kada je riječ o položaju tamošnje LGBT zajednice, zasad najviše po tome što ona sama preuzima odgovornost za sebe, što je i najvažniji korak u cijelom procesu.

Od grada u kojem do prije par godine pedera navodno nije ni bilo (osim valjda na štajgi na Duilovu?), Split je danas mjesto s autohtonom, lokalnog LGBT udrugom, ali i serijalom partyja Plesnjaq, na kojima se LGBT osobama pruža mogućnost slobodnog izražavanja svojeg seksualnog identiteta (plus plesanje s istospolnim partnerima, što je uvijek super aktivnost) bez straha od nasilja ili homofobnog dobacivanja. Naravno, sve to su tek počeci, i ne treba sumnjati u brojne prepreke na putu, no vjerojatno se ta promjena u Splitu ne bi tako brzo zakotrljala bez odluke Iskoraka, Kontre i Domina da se upuste u organiziranje Split Pridea.

Rijeku očekuje prva Povorka ponosa

Zanimljive se stvari događaju i u Rijeci, u kojoj je ove godine također najavljena prva Povorka ponosa. Jedna od novosti je i Queer prostor u Molekuli, te pokretanje queer partyja 'Six Martinis and Blowjob', čije je drugo izdanje – nakon uspješne premijere u siječnju - najavljeno za ožujak. Ono po čemu se 'Six Martinis and a Blow Job' razlikuje od postojećih riječkih LGBT partyja (primjerice onih udruge LORI) jest njegova otvorenost za svaku prijateljski nastrojenu publiku, kao i fotografiranje atmosfere, što je inače uobičajena praksa svakog standardnog partyja ili kluba na svijetu, samo što se u hrvatskom homoseksualnom kontekstu dugo vremena izbjegavalo zbog pristajanja na nasilje ormara. Ukratko, potiče se otvorenost te miješanje gej i strejt publike, što pomaže oslobađanju obje strane, te boljoj zabavi.

To se već pokazalo istinitim iz zagrebačke perspektive, s obzirom na partyje Zbeletron i Partycipacija, koji se održavaju redovito već četiri godine i okupljaju miješanu publiku, iako su oboje jasno označeni kao prvenstveno LGBT događanja. Zapravo, infrastuktura za podnošljiv život LGBT osoba u Zagrebu je bolja danas nego ikada prije – može se izaći na gej mjesta poput Dramatica, Hotpota i Rusha, ali i na druga mjesta koja su gay friendly, poput kluba Sirup ili partyja u Tvornici. Može se otići na piće u više gradskih lokala i bez straha razmijenjivati nježnosti s istospolnim partnerom/icom. Ne tako davne 2008. u Zagrebu pak nije bilo niti jednog gej mjesta za izlazak, a otvoreni LGBT party nije bilo moguće organizirati. Kulturni je život također redovit i raznolik, zahvaljujući i deset godina festivala Queer Zagreb, koji i nakon samoukidanja nudi bogat kulturno-umjetnički program. O LGBT temama se raspravlja javno, i na tribini Roza hipnoza u Književnom klubu Booksa (malo reklame i obznanjivanja sukoba interesa: koju moderiram), a očekuje se i otvaranje prvog zagrebačkog LGBT centra u Petrinjskoj ulici, koji pokreću Iskorak i Kontra. Medijsko praćenje LGBT tema se također značajno popravilo, pa se i sve više lezbijki i gejeva može vidjeti u novinama i na TV-u, čega je nedavno inspirativan primjer bio nastup transrodne osobe na '8. katu' kod Daniele Trbović.

Zagreb ima dobru LGBT infrastukturu

LGBTIQ udruge pak pripadnicima LGBT zajednice nude pravnu i psihološku pomoć, primjerice Zagreb Pride održava redovite grupe podrške za queer mladež, ali i gej roditelje. Iako je ulično (i svako drugo) nasilje i dalje prisutno u glavnom gradu Hrvatske kada se LGBT osobe usude biti vidljive, sve više njih se usuđuje i odbija skrivati pred homofobijom, zahvaljujući čemu će za par godina biti potpuno uobičajeno vidjeti dva dečka kako se drže za ruke dok hodaju Trgom bana Jelačića. A velika je razlika i u reakciji na nasilje kada se ono dogodi: prije se napadnuti većinom nisu uopće usuđivali stvar prijaviti policiji, dok se danas to u većini slučajeva podrazumijeva. Rezultati nisu izostali, što dokazuje i primjer napadača na lezbijski par s Trešnjevke, koji je zahvaljujući hrabrosti i upornosti napadnute djevojke – spremne i da sve ispriča medijima, kao i da se suoči sa sudskim procesom – dobio zasluženu zatvorsku kaznu

Taj slučaj savršeno svjedoči o velikoj promjeni na bolje, i to iz više perspektiva. Prvo, LGBT osobe su (barem u Zagrebu) mnogo više osnažene i spremne na borbu, a i policija je mnogo osjetljivija na zločin iz mržnje, zahvaljujući i edukaciji aktivista. Promijenjeni su i zakoni, pa se sada više ne može dogoditi da napadnuta LGBT osoba bude, zajedno s nasilnim homofobima koji su je napali, optužena za remećenje javnog reda i mira, kao što se dogodilo mojim prijateljima kada su ih zaskočili homofobi na Tomislavcu 2007. Još indikativnije je i da je napad na lezbijski par na Trešnjevci odjeknuo diljem Hrvatske, inspiriravši između ostaloga i pulske srednjoškolce da naprave predstavu o homofobiji. Naravno, predstavu je ravnateljica gimnazije onda zabranila, što je loša pedagogija, ali i očekivan postupak. Ono što je potpuno neočekivano i vrlo pozitivno jest da se ekipa srednjoškolaca odlučila uopće baviti ovom tematikom, što je prije pet godina bilo nezamislivo, kao što će za pet godina biti nezamislivo zabraniti predstavu koja tematizira homofobiju.

Sve spomenuto (a postoji još mnogo pozitivnih primjera) ne znači da je u Hrvatskoj divno biti gej, niti da je ravnopravnost postignuta. Daleko od toga.

Pouka je ova: aktivizam se isplati, promjene se događaju, a bit će sve veće i ljepše što se na njima angažira veći broj LGBT osoba i strejt podržavatelja/ica. Hrvatska LGBT zajednice nije više nemoćna niti svačiji otirač za noge (pa će otići prosvjedovati i pred zagrebačku Katedralu kad za to ima razloga), nego sve samosvjesnija i moćnija društvena skupina koja se u sve većoj mjeri uspijeva izboriti za svoje ljudsko dostojanstvo, i to unatoč snažnim otporima klerofašista i homofoba. Oni koji su svega toga svjesni će borbu nastaviti, dok će se mnogi s vremenom osvijestiti te pridružiti, možda kroz direktan aktivistički angažman a možda slobodnim izražavanjem svojeg seksualnog identiteta u vlastitoj okolini. Takav mikroaktivizam također doprinosi smanjenju homofobije i društvenim promjenama, jer je mnogo lakše mrziti neke izmišljene i od strane Crkve demonizirane pedere nego vlastitog brata ili sestru, prijatelja ili susjedu.

Čaša, dakle, nije na pola prazna, nego na pola puna.