Jučer je u Saboru gospođa Jadranka Kosor naciji dala na uvid svoje intimne emocionalne tegobe priznavši kako je ona 'dijete koje je raslo bez oca i cijeli život mi je to nedostajalo'. Inače bi mi to bio simpatičan iskaz iskrenosti psihički stabilne osobe koja ima snage da svoje emocionalne slabosti i frustracije podijeli s drugima. Sa svojim supružnicima, u krugu svojih prijatelja ili poznanika, na grupnoj terapiji ili pred cijelom hrvatskom javnošću, zašto da ne? Bolje istresti svoju muku nego, recimo, dobiti čir na dvanestercu.

Pa tako i ja, da bih istresao muku i izbjegao čir sada moram napisati ovaj tekst.

Jer gđa Kosor (opet) svoje emocionalno stanje koristi kao argument u prilično važnoj saborskoj raspravi o Zakonu o medicincki potpomognutoj oplodnji. Doduše, ne razumijem baš najbolje zašto je u pitanjima oplodnje iznimno bitno mišljenje biskupa Katoličke crkve, ali ako sam dobro shvatio, bit Ostojićeva Zakona jest u tome da bi tisuće muškaraca i žena, parova i bračnih drugova koji prolaze višegodišnju psihičku, emocionalnu i zdravstvenu torturu trebalo jednostavnije, lakše i učinkovitije doći do željenog cilja - djeteta.

Poznajem neke od takvih parova pa ako ne razumijem baš svu narav tog vjersko-ontološkog problema, itekako znam i razumijem kalvariju kroz koju su prošli. E sad, kako Zakon otvara mogućnost da se medicinski potpomognutom oplodnjom koriste i žene koje nisu u braku, biskupi i njihovi saborski zastupnici su se zabrinuli da bi se u tu priču mogle uplesti lezbijke koje su nakon nakon partizana, komunista i ostalih sotonista stalna prijetnja opstanku bogobojaznog hrvatskog naroda. No kako tu problematiku regulira Zakon o istospolnim zajednicma, koji zasad ne predviđa takvu bezbožničku mogućnost, strah je neopravdan, ali strah je majka mudrosti pa nas je gđa Kosor za svaki slučaj mudro podsjetila na svog oca bez kojega je odrasla i koji joj 'cijeli život nedostajao', što bi trebao biti ključan politički argument da se manemo đavoljeg posla i ovog Zakona. Dakle, premisa je da će poput gđe Kosor sva djeca koja eventualno odrastu bez oca ili ih otac napusti dok su još u tegli s tekućim dušikom cijeli život zbog toga patiti.

Ok. Sukladno takvom poimanju politike, ja onda ovdje mogu jednako argumentirano utvrditi da je ovaj Zakon neviđeno kvalitetno rješenje isključivo zato što omogućava da djeca odrastu bez oca, što jamči bezbrižno i sretno djetinjstvo!

Poput gđe Kosor, i ja sam odrastao bez oca. Ali za razliku od nje, meni moj otac nije nedostajao. Ne zato što je bio neki loš čovjek, jednostavno nikad mi nije nedostajalo nešto što nisam ni imao. Koliko se sjećam, vidio sam ga dva puta kao klinac tamo negdje između svoje šeste i devete godine na sat-dva i treći i zadnji put kada sam imao 18. Iznenada me došao posjetiti dok sam bio na odsluženju vojnog roka u Sarajevu. S porte su samo javili da me na kapiji čeka 'tata'. Sjećam se, baš me štrecnulo, progutao sam pet knedli odjednom. Nisam pojma imao ni kako 'tata' izgleda, prošlo je bar deset godina otkako sam ga zadnji put vidio. Dok sam se spremao za izlazak, bio sam malo nervozan i ljut, ali uglavnom zbog toga što mi tako nenajavljeno upada u život i remeti uobičajen red stvari. Ali ajd, mislio sam si, red je isto tako da ga upoznam. I tako je to nekako i bilo. Više onako, reda radi. Na kapiji vojarne dočekao me uredno obrijan čovjek, sivo odijelo bez kravate, prosijeda kosa, plave oči. On srdačan i otvoren, ja malo usiljen i stisnut, pa me odveo raskraviti u obližnji restoran. I doista, ja se razvezao nakon jednog piva, ali isti stereotipni dijalog o vojsci, vremenu i životu vjerojatno bih mogao voditi i sa starim od nekog mog frenda. Ili da me pak došao obići daleki rođak iz Južne Amerike. Ni na lokalnoj razini nismo imali ništa zajedničko, nit ja poznajem njegov životni prostor nit on moj, nismo imali ni familije ni zajedničkih poznanika koje bi mogli spomenuti, on je živio u Nišu, ja u Slavonskom Brodu. U jednom trenutku počeo se nešto ispričavati zašto je to sve 'tako ispalo' pa sam onda ja njega morao umiriti da je sve ok, da mi je dobro, da mu ja nemam što zamjeriti ako mu stara ništa ne zamjera, a moja stara doista mu ništa nikad nije zamjerila, nit je ikad izgovorila ikoju lošu riječ protiv njega. Pa što bih mu onda ja zamjerio? Živ, zdrav, odrastao sretan kako djeca već mogu sretno odrasti, nikad u svojoj okolini, čak ni među drugim klincima, nisam osjetio neku porugu ili zafrkanciju, kakvu već djeca u takvoj situaciji znaju pričiniti drugoj djeci. Baš mi ništa nije nedostajalo, a stara je bila i otac i majka, kako to već samo majke mogu biti.

Jer ljudima, pa i djeci, valjda može nedostajati ljubavi, pažnje, milovanja, bliskosti, dragosti... Nisam siguran da im nedostaju misaone imenice, kakva je recimo meni bila moj 'tata'. Jer svega ostalog sam imao.

I kada smo se poslije tri sata takvog nevezanog razgovora siti i malo podnapiti razišli, nisam osjećao ni faljenje ni žaljenje. Tek malo olakšanje što se vraćam u svoj sretno uređeni svijet a vjerojatno i njemu bilo lakše kad je platio ručak i s manje tereta se vratio u svoj svijet. Ipak, poslije mi bilo drago da sam ga vidio i upoznao. Kakav god bio, gdje god bio, da nije bilo njega, ne bih nikada upoznao moju majku i ne bih danas bio sretan otac. Pa danas nekako jedino mislim da sam zapravo ja njemu bio dužan platiti taj ručak u Sarajevu.

Tako je barem meni pao moj grah. A mogao je i drugačije. Mogla mi je mama biti pijandura koja me bezdušno mlati svako jutro i večer, tada bih vjerojatno sanjao o ocu koji bi mi dao ljubavi, pažnje i zaštite. Ili bih se mogao roditi u dobroj katoličkoj obitelji iza čijih zidova svakoga jutra i večeri otac pijandura i nasilnik pred mojim i božjim očima mlati majku. Pa bi i ja i ona patili više nego što je ikada itko u Saboru patio.

Mogao sam imati i sreću da sam odrastao zajedno s ocem i majkom koji se ljube i vole u sretnom braku, a svoju ljubav i sreću dijele sa mnom.

Kako god bilo, za razliku od gđe Kosor i ostalih članova biskupske konferencije meni se čini da sreća i ljubav ne dolaze s formom nego sa suštinom. Bračno ili izvanbračno, odvojeno ili zajedno, prirodno ili medicinski potpomognuto, ravno iz jaja ili iz tegle s tekućim dušikom, tako je nebitno. Svako dijete zaslužuje najveću moguću ljubav i sreću i zato dajte da one tisuće roditelja koji godinama stoje u redu za medicinski pomognutu oplodnju tu sreću i ljubav što prije i što lakše daju svojoj djeci. Oni su tu sreću itekako zaslužili i ne zaslužuju da pate samo zato što je netko od nas patio. S ocem ili bez oca.