Ne možemo optužiti škverane za protivljenje privatizaciji. Istina je da Vlada nikako nije mogla dobiti ponudu nekoga tko bi obećao nastavak iste proizvodne djelatnosti, a da je istovremeno pouzdan. Sve neki sumnjivi tipovi. Pa čak i sami radnici žele nekog privatnog investitora koji bi mogao pokrenuti proizvodnju. Itekako ga žele! No kako s vremenom situacija nije pokazivala naznake promjene, radnici su ponudili svoje rješenje. Ipak, ono se temelji na velikoj zabludi, a to je da se može biti vlasnikom nečega što se ne kontrolira.

Ponudili su radnici takozvani plan B. Neobična je to ponuda škverana koja već u drugoj (od šest okvirnih) točki pobija prvu. Radnici u prvoj točki traže da im država preda brodogradilište na period od pet godina, ali traže i da na sebe preuzme sanaciju i financiranje brodogradilišta, i to onako kako Europa radi. Zauzvrat radnici garantiraju pozitivno poslovanje. No u drugoj točki dozvoljavaju državi da kontrolira proces koji može razvrgnuti kada želi. Hm? Kako država može nadzirati nešto čime upravlja netko drugi, ako ta ista stvar nije u njenom vlasništvu?! Kako se nadzire nešto nad čime nisi vlasnik? Kako se taj plan B može popularno nazivati - škverovi radnicima? Odgovor na sve to je - nikako. Budući da plan B zapravo znači 'škverovi državi' (opet), kako radnici mogu očekivati da Vlada neće imati politički utjecaj nad onim što direktno nadzire, kao i dosad? Što se promijenilo u 20 godina da je Vladino prtljanje postalo vrhunski menadžment u koji radnici vjeruju? Ili zaista misle da se država ne bi petljala?

No ta fraza 'škverovi radnicima' igra važnu ulogu jer služi kao katalizator za solidarnost. Ipak se njome u javnosti stvara dojam da se vlasnička struktura brodogradilišta mijenja. No ne mijenja se apsolutno ništa. Da bismo mogli govoriti o vlasništvu, tj. o škveru u vlasništvu radnika, moramo znati da bi radnici, osim vlasničkih prava, morali imati i kontrolu vlasništva. Ako radnici dobiju upravljačka prava, a kontrola ostane državi, kao što se predlaže u točki 2, tada imamo situaciju kao za vrijeme jugoslavenskog socijalizma (kad je upravljao narod) ili talijanskog fašizma (kad su prava bila u rukama privatnika, ali je pravu kontrolu i pravo vlasništvo u oba slučaja imala država). Da se razumijemo, primjer je to za potpuno beskorisna vlasnička prava, a ne za sličnosti fašizma i socijalizma. Drugim riječima, planom B se predlaže ista stvar u drugom pakovanju, isti vlasnik, ali s drugim imenom. Oni nostalgični morali bi znati da to ne može postati ni nekakvo socijalističko radničko samoupravljanje jer živimo u državi koja je prihvatila pravila slobodnog tržišta. Također, država danas više nema utjecaj na tržištu kao nekad, pa i kad bi znala igrati tu kompleksnu igru regulacije tržišta, morala bi biti svjesna da su danas tu privatni sektor i EU koji samo čekaju jednu takvu mini petoljetku pa da sve lijepo može otići kvragu.

U točki 3. već spomenutog prijedloga radnici traže da država, ovaj put za ozbiljno i bez fige u džepu, provodi mjere koje je pokušavala provesti u proteklih 12 godina, i to točno kako joj uprava koju su odabrali škverani kaže. Rječnikom poreznog obveznika, radnici traže da umjesto države oni budu ti koji raspolažu poreznim novcem. OK, mogao bi reći blagonakloni porezni obveznik, razočaran državnim menadžmentom, ali kako ja ili društvo profitiramo iz toga? Odgovor je sljedeći: vjerojatno nikako. Zašto?

U točki 4. postaje potpuno jasno o čemu se tu zapravo radi. Radnici traže prava, ali obaveze ostavljaju svima u državi. Čak i da mogu dokazati da će izvući brodogradilište iz problema, a tako nešto je prilično teško, očekuju da financijski teret podnese državni proračun, tj. svi porezni obveznici. Takav pristup neodoljivo podsjeća na onu 'ideje naše, novac vaš'. Situacija je tim gora što je Hrvatska zemlja koja nema srama po pitanju visine poreza na dohodak. Dakle, svaki porezni obveznik itekako treba gledati tko sve pikira na njegov novac i trebao bi dvaput promisliti o bilo kakvoj novoj inicijativi prije nego što se bezrezervno solidarizira. Škverani 3. maja predstavljaju upravo jednu takvu inicijativu.

U zaključku njihova prijedloga vidimo i jedan zahtjev koji bi teško prošao kod bilo koga tko drži do svojeg novca. Ako je netko pomislio da se pod 'škverovi radnicima' misli na 'škverovi radnicima (samo) na upravljanje', gadno se prevario. Radnici traže da, u slučaju profita koji bi nastao njihovim vođenjem, brodogradilište bude njima 'poklonjeno' (većinski paket dionica koji bi onda zadovoljio kriterij kontrole), a u slučaju gubitka država bi trebala procijeniti sama što dalje s propalim poslom (čitaj: opet zagrabiti u proračun da se sanira šteta). Toliko o samoupravnom socijalizmu. Ovo je kapitalistički samoupravni socijalizam. Zamislite situaciju gdje u poslovnom dogovoru partner od vas traži da mu pomognete u poslu koji započinje i da pritom obećate da ćete na sebe preuzeti sve troškove proizišle iz eventualnog neuspjeha. U slučaju da uspije, partner vam garantira svoju zahvalnost i napominje vam da ste time učinili dobro djelo. I nije baš neki dogovor, zar ne?

I unatoč tome što je situacija radnika 3. maja zaista očajna, teško da će plan B uspjeti. Ne zato što je država počela racionalno pristupati javnim politikama pa joj je odjednom stalo da ne cijedi svoje porezne obveznike, već zbog vanjskog pritiska koji dolazi dominantno iz EU-a.

Budućnost jest siva, ali dok je država postavljala nesposobne ljude i vodila lošu politiku, nije se štrajkalo i ukazivalo na propast koja slijedi. Ruzinavi stroj neefikasnih državnih poduzeća najbolje podmazuju porezni novac i letargični porezni obveznici. Fraza 'škverovi radnicima' će vrijediti kada radnici na sebe preuzmu troškove brodogradilišta, baš kao i profit. Jednostavno ne postoji nijedan racionalni razlog za prihvaćanje plana B.

Vlada je ipak dala jamstva, EU je sljedeći na potezu. U međuvremenu će plan B pasti u drugi plan, a 3. maj se samo može nadati nekoj privatizaciji.