Vijest da će Ivica Dačić uskoro postati novi srbijanski premijer nije striktno netočna. Ona je samo preuranjena. Punački i živahni ministar unutarnjih poslova, potpredsjednik vlade i predsjednik Socijalističke partije Srbije (SPS) čudo je od čovjeka. Nedvojbeno inteligentan i brze pameti, čelične šake kad treba održati stranačku stegu, Ivica je Dačić pritom još i shvatio da je korjenita preobrazba stranke jedini put njegovog opstanka u politici.

Socijalističku partiju Srbije stvorio je naglo i bez najave Slobodan Milošević (onaj pokopan ispod lipe kao papagaj, sjećate li ga se?) 1990. godine, spojivši Savez komunista Srbije sa Socijalističkim savezom radnog naroda Srbije (i to je nekada postojalo, ali ga se više nitko ne sjeća). Iz tog iznuđenog, grešnog i incestuoznog braka nastala je zločinačka organizacija nacional-socijalističkog usmjerenja koja je Srbiji i svim njezinim susjedima priuštila deset krvavih godina od kojih se dugo oporaviti nećemo. Uz pomoć (i podjelu zarade) svojih fašističkih pomagača i kamarile domaćih izdajnika, Milošević i SPS od Srbije su načinili Eldorado kriminala, šverca i pljačke – prvo su pljačkali susjede, a zatim svoje građane. Njihova je politika bila, najkraće, opscena, skaredna i veoma pragmatična. Kada su izgubili i svoj četvrti rat proglasili su 'veličanstvenu pobjedu nad NATO' i pobjegli s Kosova ('najskuplja srpska riječ') glavom bez obzira. U ljeto 2000. godine konzilijarno je procijenjeno da je Miloševiću istekao rok trajanja; SPS je pala kao kolateralna žrtva: mitgegangen, mitgefangen, mitgehangen, što bi rekao Švabo.

Od stranke je ostalo nešto malo manijaka i umirovljenika, neutješne Miloševićeve siročadi i nešto više još neutješnijih političkih i upravnih kadrova. Tako je to išlo do Miloševićeve smrti 2006. Onda je Ivica Dačić na sebe uzeo luđački kockarski rizik da stranku napravi iznova. Nije mu bilo lako: 'nacionalnu' desnicu čvrsto su držali Šešeljevi radikali i Koštuničina DSS, ekstremni centar su držali demokrati, ljevice nije bilo, osim marginalne LDP Čedomira Jovanovića i regionalne LSV Nenada Čanka. Ivici je ostala opcija umjerenog lijevog centra, koji Demokratska stranka, mada članica Socijalističke internacionale, nije zauzela, jer sa socijaldemokracijom ionako nema ništa zajedničkoga nakon Đinđićeva ubojstva.

Ivica je Dačić, dakle, morao krenuti od bijedne ruševine i još strašnije političke i moralne hipoteke svojega nekadašnjega šefa. Polako, s instinktom (za svoje godine zapanjujućim) aparatskog štakora, vičan spletkama i trgovini, fleksibilan i pragmatičan, Dačić je nakon Miloševićeva neslavnog exitusa u Scheveningenu počeo čistiti stranku. Prvo su, sami od sebe, otpali Miloševićevi nekritički obožavatelji (sada okupljeni oko Milorada Vučelića i njegovog tjednika Pečat); onda je Ivica krenuo u 'diferencijaciju', iz kongresa u kongres. Prilika se ukazala na parlamentarnim izborima 2008: Dačićeva SPS osvaja jedanaest mandata u Skupštini, s koalicijskim partnerima to je devetnaest od ukupno 250, dovoljno za cjenjkanje. Demokrati nemaju potrebnih 126 zastupnika i cjenjkanje počinje. Bilo je dugo i teško: tek srpnja 2008. Dačić i Tadić nagodili su se; Ivica je izvukao više nego što je bilo tko mogao pomisliti. Potpredsjednik vlade i – što je najvažnije – ministar unutarnjih poslova, tradicionalno najpoželjniji položaj u Srbiji, nekoliko portfelja za SPS i umirovljenike, tko bi htio više?

Ivici Dačiću smjesta je bilo jasno da sada ili nikada ima priliku: jedini način da stranka preživi bio je da on postane dobar i omiljen ministar unutarnjih poslova. To mu je uspjelo, ponekad smo se pitali spava li Ivica ikad. Nije bilo policajca koji je dopao bolnice, a da se brižni Ivica nije smjesta našao kod uzglavlja, kod obitelji ili prilikom pokopa, primao je i prima predstavnike policijskih sindikata i sporazumijeva se s njima, što nije lako, uspio je čak i da ga ulična, temeljna policija zavoli, što je slučaj nezapamćen od 1987. Borio se i izborio za bolje plaće i uvjete rada, za bolju opremu i veze. Veoma lukavo je vodio osjetljive akcije po javnom redu i miru, uz minimalnu primjenu sile. Osim toga, nije bilo elementarne nepogode u kojoj smjesta nije reagirala njegova omiljena i povlaštena Uprava za pomoć i spašavanje MUP: kuće u Kraljevu još su se rušile u zemljotresu, a Ivica Dačić već je bio tu da organizira, rukovodi i pruži utjehu; kod najnovijih poplava stizao je prije vatrogasaca. I stalno tako, MUP je Ivici Dačiću očito glavno sredstvo reforme stranke i vraćanja povjerenja.

Građanskoj Srbiji Dačić se umilio kada je napravio scenu oko slika dvojice kvislinga iz Drugoga svjetskoga rata, Nedića i Aćimovića, koje je Koštunica dao objesiti u hodniku vlade uz ostale premijere; slike su uklonjene. Ideološki potencira socijaldemokraciju i antifašizam, za prošlost stalno ponavlja da se ne smije ponoviti, što je očita poruka glede povijesne ocjene Miloševića, na grob mu ne ide nikada, godišnjicu smrti ne obilježava, pristaše suzbija. Inače nepouzdane i sumnjive ankete javnog mnijenja daju Dačićevoj stranci sve više mogućih glasova.

Naravno da je jako teško ne zaboraviti Miloševića, SPS i Ivicu Dačića koji je godinama bio glasnogovornik stranke: nadmen, povremeno izravno bezobrazan, do kraja lojalan Vođi, osoba, ukratko, nepodnošljiva. Istini za volju, Milošević i supruga još 2000. nanjušili su kod Dačića neku herezu i marginalizirali ga, kasnije će ga skoro ekskomunicirati. Dačić je bio strpljiv i na kraju je preuzeo stranku.

Problem je – kao i obično – u povijesnom pamćenju. Može netko biti do kraja uvjeren da je Ivica Dačić vidio svjetlost i pokajao se, može to prihvaćati uz stanovite rezerve, može ne vjerovati nimalo. Osobno sam sklon ovome drugome stavu: politika je politika, a vlast je vlast, vrijednost najviša. Ako je Ivica odlučio – a čini se da jest – da je ostanak na vlasti i dalji uspon ovisan o popularnosti, on će ovako nastaviti. Sada problem nije njegov, nego Tadićev: ako na narednim izborima Demokratska stranka ne dobije dovoljno, ne dade se isključiti mogućnost da se Dačić nagodi i s Tomom Nikolićem i njegovom nekom budućom koalicijom, to je već jednom učinio. Ivica Dačić, dakle, ima sve šanse da se jednoga dana nagodi i postane premijer.