Amerika ipak nije propala, semafori u Minnesoti još uvijek rade, a drugi kolovoza je propustio priliku da postane važan dan u svjetskoj povijesti.

Doduše investitorima su se zatresle gaće širom globusa, burze su toga dana potonule za novih 4 posto, Amerika je slabija nego ikada, ali preživjet će. Fed će naštampati još 4 bilijuna dolara obveznica, koje će prodati Kinezima jer kako će Kina spasiti sebe ako ne spasi Ameriku.

Isto ili slično čini i Europska središnja banka, koja spašavajući euro i Europu mora spasiti Grčku, Italiju, Portugal, Španjolsku i tko zna koga još sve ne, pa velikodušno kupuje njihove obveznice jer ih nitko drugi neće.

Istodobno u Hrvatskoj je provedena sveobuhvatna akcija spašavanja vojnika Popijača.
Kao što je poznato, taj uzorni stranački vojnik koji je prešao trnovit put od direktora Fine u mandatu Ivice Račana do ministra gospodarstva u mandatu Jadranke Kosor usput je posijao nekoliko hektara sadnica jabuka koje mu otkupljuje Ivica Todorić. Kojega je također sreo na tom putu.

Ali put do zvijezda je posut trnjem pa se ministru za džep zakačio trn od pola milijuna švicarskih franaka. Toliko naime iznosi kredit za proizvodnu halu koji je ministar podignuo na svoje ime. Kako sam kaže, riječ je o hali za proizvodnju zidnih obloga, što je biznis kojim se bavi njegova supruga, a ministar eto, pomaže koliko može.

Ali zaboga, zašto se muž uvaljuje u toliki kredit za halu kojom se koristi ženina tvrtka? Nije li logično da tvrtka sama podigne kredit, a kredit tretira kao investiciju i legitiman porezno priznat rashod?!?

Prvo nam pada na pamet da je tvrtka nesolventna koliko i hrvatsko gospodarstvo čiji je Popijač ministar. No sam ministar će reći da 'tvrtka zasad uspješno posluje usprkos krizi u građevinskom sektoru'. Kako je ipak riječ o ministru gospodarstva (pa dakle i građevinskog sektora) nema razloga da mu ne vjerujemo.

No kako je put našeg Đure uz trnje bio posut i foteljama, jedno vrijeme je proveo i u onoj koju mu je namjestio Ivica Todorić. 33 tisuće kuna vrijednoj fotelji glavnog direktora HUP-a.

Među mnogim korisnim stvarima koje je vrijedni Đuro ondje naučio jest i zanimljiva mogućnost da svoj privatni luksuz možeš neoporezivo uživati ako ga registriraš na svoju tvrtku (dvorci, vile, jahte), a da se dobit iz tvrtke može neoporezivo izvlačiti ako svoje privatno dobro (hala) iznajmljuješ svojoj (ili ženinoj) tvrtki. Model je poznat kao Double Bubble, iz čega će poslije nastati i tzv. 'balon krediti', ali polako, doći ćemo i do toga…

Stvari za Đuru kreću krivim tokom kada ekipa u HUP-u uviđa da je Popijač za 33 tisuće kuna plaće prilično beskoristan te ga uvaljuju Jadranki koja ne uviđa ništa, za 19 tisuća kuna.

Đuro pak uviđa da je na gubitku od 14 tisuća kuna, ali ga Ivica smiruje obećanjem o otkupu jabuka. Rata švicarskoga kredita za onu halu u to doba iznosi 15 tisuća kuna, dakle, bit će za kruh, mlijeko i režije, plus jabuke, plus najam hale i izvlačenje dobiti. Nakon te računice, najnoviji ministar i član HDZ-a nas 2009. s razlogom uvjerava da se krizi nazire kraj.

Ali avaj!

Rata kredita s 15 tisuća raste na 23 tisuće kuna, a kraj švicarskog franka se i ne nazire. Kako jedna nevolja ne stiže sama, godina je sušna, a ni jagma za zidnim oblogama nije kao nekad…

Nastavak priče vam je poznat, cijela Vlada se upregla u spašavanje vojnika Popijača, donosi se proglas o fiksiranom tečaju, beskamatnim 'balon kreditima', spuštanju kamatnih stopa, bankama se prijeti porezom na aktivu, bla-bla…

Na prvom sastanku s bankarima bio je i naš mučenik. Kažu mi da je bio iznimno neugodan, nervozan, prijeteći raspoložen… No bila je to druga i treća liga bankarskog menadžmenta na kojoj je naš Đuro hrabro ispuhao svoje švicarske frustracije.

Prvu ligu nije ni vidio. Kada su se predsjednici uprava banaka vratili s mora i čuli za njegovu nervozu, zamolili su Martinu Dalić da tog očajnika više ne vodi sa sobom…

Kraj priče vam je također poznat. Bankarima ni na kraj pameti nije bilo krpanje Đurinih poduzetničko-financijskih akrobacija, pristali su mu odobriti 'balon' koji će mu uredno naplatiti po istoj cijeni po kojoj i oni plaćaju tečajnu razliku svojim zajmodavcima.

U Vladi su na to slegli ramenima, kvragu ako se Martina kod banaka zadužuje u euroobveznicama s kamatama od 7 posto i to predstavlja kao fantastičan uspjeh, fakat je malo neumjesno od tih istih banaka tražiti da Đuro plaća upola manje… Javni dug države je ipak na 60 posto BDP-a, a kao što smo vidjeli, Đuro je zadužen preko 120 posto svoje plaće. Poput Grčke. Dakle, Standard & Poors bi njegovu obveznicu svrstali u kategoriju 'junk'.

Smeće, po naški.

Vojnik Popijač tako nije spašen, ali se u spašavanje svoga ugleda hitro uključio guverner Rohatinski podsjetivši na ono čega se nitko ne sjeća 'da je HNB upozoravao na rizičnost kredita u švicarskim francima'.

Može biti da je guverner negdje na oglasnoj ploči HNB-a svojim zaposlenicima flomasterom nažvrljao takvo upozorenje, ali kako čitam i viceguverner Vujčić je zadužen u švicarcima pa je valjda nekako i njemu to 'upozorenje' u žurbi od ureda do banke promaklo…

Ali posao u HNB-u je trenutačno nešto sigurniji (a i plaće veće) nego u hrvatskoj Vladi, pa se za te dečke ne moramo brinuti. Uostalom kada tečaj eura dosegne 8,37, sada već znamo da će nas guverner blagonaklono podsjetiti na svoje upozorenje 'o rizičnosti zaduživanja u eurima'.

Možemo samo zamisliti što je očajni Đuro Popijač prvo ponudio delegaciji njemačkih investitora koji su nekidan stigli s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel:
-Trebate li možda jabuka...?
-Was?!?
-A zidnih obloga …?