Poštovana Rujana,

Kako se riješiti sjena prošlosti? Iako su njihovi dani slave prošli, duhovi se znaju čvrsto držati i ne žele otići. Tako i ja imam svog duha, prisutan je već godinama i nigdje ne odlazi.

Hodala sam s tipom koji mi je odgovarao u svemu. Isti pogledi na život, seksualnost, financije, glazbu, filmove, viceve. Sve se nekako poklopilo. Dobila sam priliku studirati vani, dogovorili smo održavati vezu na daljinu ali se jedna godina protegla na tri i veza je pukla.Jednostavno su nam se putevi razišli.

Kad sam se vratila, on je već bio u vezi koja je na kraju urodila trudnoćom pa brakom. Ja sam se zaljubila, udala, zatrudnjela. Nekako se život nastavio kako treba. Sreli smo se prije godinu dana. Odrasli smo, ostarjeli, postali mudriji glede poslova, stanova, uređenja, djece, odgoja. Ali ono što nismo očekivali je da smo opet uvidjeli da su se neka naša razmišljanja, iako su nam se putevi razišli, nastavila razvijati u istom smjeru, za razliku od razmišljanja naših supružnika. Dijelimo isti pogled na svijet, čak i nakon desetljeća neviđanja i potpune promjene naših života.

Radimo u istoj poslovnoj zgradi, tako da se svakih par dana sretnemo i što god da počnemo pričati, pogodimo se. Slučajno nam se omaklo par puta; "daj to reci mužu/supruzi da tako treba biti / razmišljati" i nakon toga bismo zašutjeli, kao da smo krivi za nešto.

Nikad nije bilo riječi o seksu, niti s jedne strane. Odlazak na kavu je naš najveći grijeh, i to se dogodilo samo par puta, na početku, dok nam nekako nije postalo jasno da se još uvijek sjajno razumijemo.

Osjećam se kriva od samog razgovora. Znam ga izbjeći kad ga vidim u daljini. Ali bez obzira na izbjegavanje i lagane teme, znam da postoji netko tko misli kao ja. I to boli, kad taj netko nije suprug.

Kako se riješiti duha?

R.

Draga moja R.,

Prvo ti trebaš sama sa sobom raščistiti što zapravo hoćeš od tog duha …i od sebe same.

Nekako mi se ne čini da on tebe aktivno proganja, osim u mislima. A za to on sam i nije kriv – on je takav kakav jest, očito si imala dobar ukus u muškarcima pa se uvrgao u solidnu odraslu osobu, što je vrlo vjerojatno već i u mladosti bio. Tebe je u biti oduševilo to što je ostao dosljedan sebi, te zadržao sve one kvalitete koje si na njemu voljela, a pošto je razlog prekidu zapravo bio tvoj produženi studij, možda se sada osjećaš i malo kriva što si sve to “pustila da propadne u ime ambicije”, ili tako nekako. Ukratko, pošto očigledno nisi baš posve zadovoljna svojim brakom, odnosno, vrlo vjerojatno spadaš u one koji žive u umjereno sretnom braku ali se pitaš – “zar je to sve?” (u tom slučaju obavezno pročitaj knjigu Pamele Haag 'Brak; strogo povjerljivo', a sada si vjerojatno u dobi kada se svode računi (izmedju 35-45) – počelo te grickati ono tipično ljudsko – “što bi bilo da je bilo”….

Drugim riječima, čini ti se - da ste ostali skupa - kako s njim ne bi bilo sukoba oko odgoja djece, kako biste imali jednake ideje za provođenje slobodnog vremena, ne biste se gložili oko pitanja nekretnina i vođenja kućnog budgeta…..itd, itd. Možda je tako. A možda i nije.

Bilo bi bolje da se umjesto toga zapitaš kako bi zajedničko podizanje djece, kredita, kućnog budgeta i sve to – utjecalo na vaš imaginarni brak? Možda bi se i on pomalo razvodnio, nestalo bi one iskričave bliskosti koje se sjećaš iz studentskih dana, uostalom – tada vam je sve bilo novo i veselo, a razina energije neiscrpna – pokušaj se prisjetiti početaka veze s svojim realnim mužem – dam se kladiti da i on nekoj svojoj bivšoj na kavi djeluje idealno i možda i ona danas razmišlja; “što bi bilo da je bilo…”

Naime, poanta je u tome da je lako pružiti svoju najbolju stranu u tih sat vremena ili pola sata kada se s bivšim/bivšom vidiš na kavi pa osjetiš potrebu malo se zašepuriti i protresti perje i kukmicu jer imaš osjećaj da je već malo zagasito i ofucano pošto ga ona ptica koja doma sjedi u gnijezdu i povraća poluprovarenu hranu ptićima u gladne žute kljuniće u zadnje vrijeme nekako ne zna cijeniti….hoće to inače od povraćanja, a i krilca bole od traženja crvića i nogice od čeprkanja a ptići stalno hoće još….

E pa ovako; postoje neke ptice koje su zajedno cijeli život i druge koje to nisu. Ali ptice nemaju izbora nego čine ono što ih nagon navodi da čine.

Ptičju analogiju na stranu, tipični ljudi u tvojoj situaciji negdje se na brzinu mrknu da vide je li i to onako dobro kako se sjećaju, a pošto se sa svojim parnjakom vjerojatno u zadnje vrijeme nisu a čovjek hoće s godinama postati i bolji ljubavnik, to bude dobro – zatim malo sjede na dvije stolice i ne razmišljaju više “što bi bilo da je bilo”, nego “što kada bi….”, onda se još malo mrkavaju pa ih sustigne grižnja savjesti pa se neki krenu povlačiti jer skuže da veza donosi obaveze a obaveze najčešće nisu baš zabavne, a drugi odluče pregristi govno i realiziraju “što bi bilo i što kada bi”, pa to onda neki puta ispadne super, neki puta solidno, a neki puta se počnu pitati “što bi bilo da je bilo” kada na cesti godinama kasnije sretnu svog bivšeg – muža ili ženu…..
To je ljudska priroda.

Moja baka, recimo, dan-danas ne može prežaliti što se nije udala za jednog “talijanca” “ča je ‘mal tvornicu postoli i doša je prosit’ nakon rata”, nego za mog dida partizana “ča nije ‘mal za jisti” (ali bio je zgodan) pa je em prenio genetsku bolest bubrega svojoj djeci, em od nje “partil”…. Naravno, nema pojma šta je bilo s “talijancem”, možda je umro od još neke gore boleštine, ili je možda bio sterilan, ili je nagazio na minu vraćajući se iz neuspjele prošnje….

A kada joj kažem da se udala za “talijanca” ne bi sada sa mnom sjedila i to mi sve pričala, pogleda me kao da sam luda. I slijedom toga, “da je moja baba bila deda”, ja ne bih ovdje sjedila i odgovarala tebi….

Sve u svemu, “otjerati duha” možeš tako da se zapitaš što zapravo ne štima u tvom braku i da to probaš popraviti – a nakon toga odlučiš ono što ti se čini najbolje, bez obzira na Duha. Dakle, ostati ili otići

Ali od sveg se srca nadam da nećeš napraviti ono što rade tipični ljudi, jer kako vidiš, Sexomat je takvima pretrpan!