Draga Rujana,

Nemam neki konkretan problem, samo me zanima što je to ljubav. Iskreno, nisam vidjela previše sretnih parova, čak ni naizgled. Po prijašnjim iskustvima, (vlastitim, ili isustvima bližnjih osoba) sam zaključila da ljubav ima nekakav rok trajanja. Počinje lijepo i idilično. Spremni smo za osobu u koju smo zaljubljeni činiti stvari koje inače i ne bismo i imamo sreće ako je i ta druga osoba spremna na isto. Drugim riječima, možda nekad i radimo stvari koje inače ne bismo da bismo zadržali tu osobu. Naravno, pritom ne mislim na glumljenje ozbiljnih stvari već više na sitnice poput: ok, idemo u riblji restoran iako taj tren možda više želimo ići na pizzu. Dakle, ovdje ne mislim da glumimo da volimo jazz, a u biti volimo narodnu ili da glumimo da želimo djecu, a zapravo ne želimo. Uglavnom, nakon određenog perioda, zaljubljenost više-manje prođe i tad smo sve manje spremniji udovoljavati partnerima i ovisno o tom koliko smo slični, odnosno koliko želimo slične stvari, trajemo. Ako i potraje, opet ima dosta „natezanja“ jer eto mužu nije važno što je kuća puna prašine, a žena želi da i muž sudjeluje u kućanskim poslovima i onda uspješno ili neuspješno se koristi raznim taktikama ne bi li se muž aktivirao u kućanskim poslovima. I naravno, ovo je u mojim očima čak primjer dobre veze. Tipični scenarij ljubavne veze ljudi oko mene je sljedeći:

Muškarac (ili žena, nevažno) je više „zagrijan“ nego li žena (ili muškarac, nebitno) u vezi i to često dovodi do toga da ga žena uzima zdravo za gotovo što još više produbljuje osjećaje muškarca naspram žene jer smatra da nije dovoljno dobar. Znam neke grozne priče gdje se ljudi strašno ponižavaju samo da ostanu u vezi s osobom koja ne samo da ih ne voli, nego uopće ne mari za njih i užasna je prema njima. Postoje i blaži oblici sličnih priča poput zanemarivanja djevojke zbog prijatelja, nogometnih utakmica, ovog ili onoga. Mislim da zanemarena strana više pati i samim tim je više zainteresirana za osobu koja ju uzima zdravo za gotovo jer joj vrijeđa ego pa često umisli da je to prava ljubav.

Još me jedna stvar zanima. Ljudi često nazivaju pogrdnim imenima osobe koje su npr. sponzoruše, odnosno privlači ih novac na osobi. Jedna moja poznanica je izjavila da nije sponzoruša, ali ne želi biti s dečkom koji nije dovoljno ambiciozan, nije uspješan i ne vozi auto. Njoj nije seksi muškarac koji, eto, ne vozi auto. I sad bi vjerojatno većina ljudi popljuvala tu osobu. Razmišljala sam i zaključila da, iako mi vrijednosti nisu iste kao i osobi koja želi muškarca i auto, opet isto imam neke uvjete pri odabiru partnera. To su osobine i nečiji karakter, ali opet je ta ljubav uvjetovana. To što ja volim momka koji voli slušati rock i odlično svira neki instrument, a ona momka s autom su oboje uvjeti.

Oprosti ako je pismo konfuzno, ne mogu ga bolje sročiti. I hvala na odgovoru.

X.

Draga X.,

Što je ljubav?

Riječ je o fenomenu koji izgleda da nije rezerviran samo za nas ljude – izgleda da na ljubav - nije posve imun niti jedan sisavac….ljubav se naime krije u neokorteksu, najvećem i najrazvijenijem dijelu mozga.

A kad smo već kod mozga, to je pitanje kojim su se još od davnina bavile mnoge sive mase, pokušavajući smotati svoje zavijutke kako bi našle odgovor…. no iako o ljubavi postoje već milijuni knjiga i znanstvenih radova- a znamo da je inspirirala i gomile svakovrsnih umjetničkih djela – od Venere iz Willendorfa do grafita na zidovima gradova (a da o onima koji su ostali anonimni i ne govorimo) vrlo je teško na ovakvom mjestu uopće početi odgovarati na to pitanje…. Ne samo zbog toga što je ljubav teško definirati, nego i zato što ta definicija ovisi o tako puno stvari – od podneblja do povijesnog perioda i od društvenih do individualnih kriterija.

Pa evo, ja ću ti ponuditi objašnjenje koje je meni (možda zbog završenog studija arheologije ? ) blisko.
Dakle, ja mislim da su antički filozofi bili u pravu kada su emocije koju mi danas stavljamo pod zajednički nazivnik “ljubav” podijelili otprilike ovako:

PHILIA (ili STORGE) je duboka ali neseksualna ljubav između bliskih prijatelja i/ili članova obitelji, odnosno duboka povezanost koju osjećaju ljudi koji skupa ratuju (tema mnogih tzv. “buddy-buddy” filmova), odnosno prolaze naku drugu izrazito stresnu situaciju…tipa – hm….roditeljstvo?

LUDUS je zaigrana ljubav, danas bismo je vjerojatno nazivali flertom, “muvanjem”, “barenjem”, očijukanjem, itd. To je više kao naznaka, mogućnost ljubavi.

PRAGMA je zrela ljubav koja se razvija tokom dužeg vremena i za nju je potrebno malo se aktivnije potruditi. Ona ne podrazumijeva međusobno podrazumijevanje, već zahtijeva duboko razumijevanje, osjećaj obaveze prema nekome te prihvaćanje kompromisnih rješenja – a to danas nisu posebno popularne stvari. U pravilu to nije ljubav koja “se događa” – to je ono na što priručnici za samopomoć misle kada kažu da treba “poraditi na vezi”….

AGAPE je generalna, neekskluzivna ljubav prema čovječanstvu općenito – danas, kad svatko gleda svoju guzicu, također nije posve popularna.

PHILAUTIA je ljubav prema sebi, što automatski ne podrazumijeva sebičnost – Aristotel je smatrao da bi čovjek prije svega trebao voljeti sebe kako bi znao voljeti druge.

MANIA je luda, opsesivna i posesivna ljubav koju se u popularnoj kulturi često glorificira – na duže je pruge, naravno – neodrživa.

EROS je seksualna strast i želja, no u našoj je kulturi ona najizraženija vrsta ljubavi – problem je u tome što je vrlo kratkog vijeka – kako i sama primjećuješ. Ako se EROS vremenom ne pretvori u PRAGMU ili PHILIJU, neće baš potrajati.

No i ako se pretvori u philiju, to je kraj onome što mi danas podrazumijevamo pod ljubav – dakle kraj tzv. romantične ljubavi.

Događa se da bračni parovi često postanu poput vojnika u rovu i počnu se voljeti čvrsto i odano, ali izgube eros – požudu, želju za seksom…

Čini mi se da je prvi problem to što se od tih svih vrsta ili vidova ljubavi danas pod ljubavlju podrazumijevaju prije svega Eros i Ludus, iako smatram da bih ih se prije svega trebalo svesti pod zajednički nazivnik “zaljubljenost”. Drugi problem leži u tome da većina ljudi nema dovoljno ljubavi prema sebi, zato su police i pune knjiga za samopomoć u stilu “Naučite se voljeti pa će vas i drugi voljeti”, “Kako zavoljeti sebe”, itd.. Na žalost, svi smo donekle oštećeni, ali takvi ljudi često ne znaju ne samo niti davati nego i primati ljubav, pa je za njih sve samo pitanje ega, otuda i dolazi do ponižavanja u jednom od primjera koji si također spomenula.

Uz sve to postoji i nesraz između očekivanja – koja su često nametnuta (kulturološki ili bilo kako, ima toga ponaizbor) i onoga što čovjek od druge osobe uistinu može dobiti. Ako mene pitaš, ljudi kroz život inače idu s prevelikim očekivanjima, a u svojoj su potrazi za ljubavlju upravo suludo neumjereni – mi bismo da nam jedan partner udovolji sve ove “antičke” vrste ljubavi - bude nam psihoterapeut, prijatelj i roditelj,
i još nas materijalno osigura - pri čemu dolazimo na “sponzoruše”.

Mislim da si malo pomiješala pojmove – “sponzoruša” je žena koja ne radi i ne zarađuje, odnosno – materijalna dobra stječe tako što ima neki vid ljubavne veze s nekim tko joj ih zauzvrat pruža, odnosno poklanja.
Tvoja prijateljica, pak uspješnost muškarca cijeni preko nekih materijalnih dobara (što atomatski ne znači da želi da je dečko financira), za razliku od tebe koja to činiš preko nekih, recimo, umjetničko – boemskih kriterija.

I da, naravno da nema bezuvjetne ljubavi - ljubav je itekako uvjetovana na sto i jednoj razini – od vjerske, nacionalne i klasne koje je, iako nas brojni “ljubići” uvjeravaju u suprotno – vrlo teško nadići - odnosno one vezane za određeni kulturni krug, do nekih “benignih”, vezanih za nečije navike, strasti ili hobije. I nitko na njih nije imun, ma koliko mislio da jest – uostalom, i ljubići i bajke završavaju dok Eros još traje – ako stvarno želite pogledati ljubić o ljubavi, onda je to “Ljubav” M. Hannekea…

E sad (kad smo već kod filmova i glume)– kad čovjek iz želje da bude voljen glumi da je nešto što nije, ispunjava tuđa očekivanja samo kako bi zadržao nekoga, a onda se dogodi da eros počne gasnuti i ne nadomješta ga ništa drugo, ostaje mu gorčina. U tvom primjeru koji si navela to onda izgleda ovako: “….ja sam zbog nje/ga čak i u riblje restorane išao/la, a mogao/la sam smazati toliko divnih pizza…..” Ali to nije problem onoga tko je želio riblju juhu, nego onoga koji je na to pristao a zauzvrat ga/ju se i dalje uzima “zdravo za gotovo”.
Međutim, ono što je trebao/la reći je; “Ok, ‘ajmo sada u riblji, ali drugi put bih maznuo/la pizzu, što kažeš?” To ti je pragma na djelu – ne podrazumijeva se da će osoba A. uvijek dobiti riblju juhicu, ali ako u vezi ima razumijevanja jasno je da je treba dobiti bar ponekad – dakle, ako osoba B. voli osobu A., ponekad će sama predložiti da se ide na pizzu kako bi oboje bili zadovoljni. No pragmatična ljubav ne zvuči više baš jako romantično, zar ne?

No uzmi u obzir da je romantična ljubav relativno nova izmišljotina - naime, ljubav kakvu danas slavimo i poznajemo stara je samo oko 800 godina i plod je srednjevjekovne mode, putujućih zabavljača - trubadura… Koji u biti i nisu ništa drugo nego rane preteče tvojih (i mojih) omiljenih rockera.

Sve u svemu, možda je došlo vrijeme da se zapitamo da li možda vrijeme romantične ljubavi polako ističe? Možda će ljubav u budućnosti izgledati posve drugačije i ljudi će se smijati našem “srednjovjekovnom” modelu? A možda se to već i događa….